четвртак, 2. децембар 2010.

Dragana Ranđelović: Ogledalo

Probudio ga je mač svetlosti zariven kroz otvor roletne pravo u njegovo čelo. Grlo mu je bilo suvo. Pokušao je da izbegne prodorno svetlo, ali bi ono uvek bilo tu - na čelu, na nosu, na bradi… Zbacio je, ljutito, pokrivač sa sebe i seo na ivicu kreveta. Glavu je držao u šakama, duboko uzdišući. Činilo se da je slika zamrznuta, kao zamrznut frejm, na sekund, na čitav trenutak, a onda je život nastavio da teče. Lenjo je ustao i dovukao do kupatila. Gledao je svoje neobrijano i musavo lice u malom ogledalu, toliko malom da je video bukvalno samo svoje lice, a opet dovoljno velikom da na ivicama ostane mesta da se pozadina izljuska. Pljusnuo se vodom i tako mokrog lica otišao u kuhinju. Krajičkom oka ugledao je svetlost sa ekrana mobilnog telefona, ali se nije osvrnuo. Tegla za kafu bila je prazna, po ivicama dna stajala je zalepljena braon pruga, nedovoljna za čestiti kofeinski fiks. Vratio je teglu na policu, uzeo drugu, na čijim se ivicama vidno uhvatio šećer. Zahvatio je duboko kašikom po tvrdoj, želatinastoj masi i strpao u usta. Ukus ušećerenog gela i dunje trgao ga je za trenutak, a onda ga je napravio još otužnijim. Caktao je jezikom, odlepljujući šećer sa nepca, lenjo trepćući u zid. Otpio je malo vode, ali ulepljen gel još je bio tu. Odmahnuo je rukom i spustio čašu. Udahnuo je duboko i tromo i seo za pisaći sto. Pred njim je stajao biserni, kao sneg beli, prazan papir.
Ponovo ustade i ode do toaleta. Sedeo je na šolji, gledajući kroz trepavice u zidne pločice. Bile su bele, kao i fugna, ponegde prošarana plesnivom sivom. Na tom zidu, preko njih, visio je držač za četkice za zube, češalj, četku. Gledao je u četku, punu kose. Voda je kapala iz slavine. Neko je na gornjem spratu pustio vodu. Ustade sa šolje. Vrati se u sobu, ponovo sede na stolicu. Nasloni se, zabaci ruke iza glave, pa se ponovo nagnu napred. Lupkao je prstima po stolu. Duboko uzdahnu. Poče nezainteresovano da razgleda po sobi. Pogled mu se zadrži na slici kod televizora. On i ona. Nasmejani. Blesavo gledaju u objektiv, negde naviše, ali vrlo blizu, njegova ruka odlazi negde iza objektiva, drži aparat. Srećni. Cela slika su njihove glave, tek se nazire zelena trava iza njih. Kabanice, on sa kapuljačom. Uzdahnu. Pogleda desno, kroz prozor. Vrh drveta, lišće treperi. Vetar. Sunce. Počeša stopalo drugim stopalom. Počeša glavu, iza ušiju. Počeša lakat. Ustade i ode do kuhinje. Otpi malo vode. Zastanu. Uze teglu sa šećerom na ivici i pođe kašikom. Predomisli se, vrati teglu.
Hodao je po sobi gore-dole. Na gornjem spratu čula se vriska dece. Dođe do prozora i sede na sims. Ugleda kroz prozor dve mlade žene kako pričajući ubrzano trče preko trotoara. Kad su došle do prozora, razazna njihov razgovor - I neću više ni da mu se javljam, ko ga šiša! Druga je odgovorila – Ma, šta te briga…. glas je odlazio na dalje od prozora. Okrenu se prema stolu, na kojem je stajao beli papir. Zagleda se u njega. Učinilo mu se da se njegove ivice zamućuju, a oblik više nije bio pravilnog pravougaonika, već više elipse. Spusti kapke na pola oka, pokuša da izoštri papir, onda nagnu glavu na stranu, pa uspravi, široko raširi oči, pa skupi. Papir je igrao. Uzdahnu. Lenjo ustade sa simsa i dođe do stola. Papir je stajao nepomično.
Sede i lenjo napisa prvu rečenicu: „ Probudio ga je mač svetlosti zariven…“

1 коментар:


Časopis za umetnost i društvena pitanja