Pljuskovi su blog koji traga za jedinstvenim pogledom na svet. Objavljuje kratku prozu i poeziju. Ako želite da budete saradnik, pošaljite svoj tekst na e-mail: pljuskovi@gmail.com
Urednik bloga je Predrag Milojević.

уторак, 29. мај 2012.

Dragan Stodić: Dodelio sam samom sebi 33 pesničke nagrade

Dodelio sam samom sebi 33 pesničke nagrade
Ja sam Hristos poezije

Jedna je za najlepšu pesmu o ljubavi izgubljenoj u domaćoj pustinji
Druga je za najoriginalniju stihove o našem Tunelu prepunom petokraka
Treća je za najdužu pesmu od milion stihova o serpskim političkim glupostima
Četrvta je za najkraći stih od jednog slova o domaćim Kolačima na narod
Peta je za ......
Šesta je za...

Nagradica po nagradica
Svaka primljena od srca
Nakupilo se
I zaslužilo se
I nije se zalud pisalo
Ako se uzalud disalo
Pod režimskim  stegama

Samom sebi dodelio sam 33 pesničke i još 33 književna priznanja.
Ja sam Hristos poezije!
Sad mi je glava manja, ali pametnija!

Read more »

Slađana Golijanin: Sužnji

A, sužnji ste vi, kažete?
Pa, neka ste.
Zar vam već nije stalo
Da i nama ostavite malo?
Dugo ste i vi bili maženi,
Vreme je da odsad budete gaženi.
Eh, kako se ljutite?
Smešni ste, bolje da šutite!
Skinite veo svoje muke,
Umesto toga koristite ruke.
Pa budite ono što najbolje znate
I, ne brinite, uvek će da vas blate.
Kuda ste krenuli?
Vi k'o da ste skrenuli!
Vi biste da bežite?
Bolje da režite!
Psi ili šute ili reže,
A vas još i lanac steže.
Ne možete nigde, zar vam nije jasno?
Za žalopojke vaše odavno je kasno.
Stanite u red i zasučite rukave,
Da se zna šta sve sužnji prave.
Još ćete postati slavljeni, zar ne?
Al' kao što znate, ipak ne.
Budite zahvalni, mahniti psi!
Zar da vas hranimo mi?
Mi, koji smo bog i batina ovde!
Skidajte se do gole kože!
Likujte sada ako se ne plašite!
Bičevi sevaju oko vaše kite!
Ih, kako ste samo bedni tako, dole.
Za vas se više ni vaši ne mole.

Read more »

четвртак, 10. мај 2012.

Primož Vresnik: Poslednji dan Frica Langa u Berlinu

drama o nemačkom reditelju u sedam prizora


FRIC LANG, reditelj, muškarac srednih godina sa monoklom u levom oku
JOSEF GOEBBELS, nacistički ministar za propagandu, muškarac manje građe
LILY, buduča supruga reditelja Frica Langa
WALTER, jedan od činovnika u Goebelsovi kancelariji
PODPORUČNIK VIŠER, vojnik rednih vermaht snaga, muškarac više građe
VRATAR BANKE BRUNO, čelav muškarac srednih godina
               ŠEF BANKE
               ZVANIČNO LICE, državna bezbednost rajha
               SPIKERKA, spikerka na radiu Berlin
KONDUKTER, kondukter na vozu
               STARUDAR, vlasnik antikvarne prodaonice
               Kraj: Nemačka, Francuska
               Godina: 1933
1.prizor
Kancelarija nacističkog ministra za propagandu Goebelsa. Usred pozornice stoji veliki sto od mahagonija. Sto sija od čistoće i na njemu stoji gomila uređenih mapa sa papirima, svezanih sa plavom i crvenom vrpcom i tako on kancelarijske papire drži u nekvom urednom ukoričenom stanju. Pored papira stoji i pisaća mašina i telefon, a isto tako stoji stona lampa sa ne baš jakom sijalicom. U pozadini pozornice stoje troje omarića sa knjigama. Ova radna soba pokaziva na poštovanje ministra do starogermanačke prošlosti, na to poštovanje pokaziva prije svega slika Friderika Velikoga, koja je smeštena na jednom od omarića. Ponekad se usred prizora čuje pevanje ptica pevačica iz bašte.
WALTER(providno): Gospodine ministre…
GOEBBELS: Da.
WALTER: Gospodine…
GOEBBELS: Da, slušam vas, u čemu se radi !?!
WALTER: Gospodine ministre, gospodine Fric Lang vas čeka..
GOEBBELS( potpuno oživi): Odmah ga dovedite, odmah i to bez ikakvih ceremonija.
WALTER: Da, odmah.
LANG: Dobar dan, bar je dozvoljeno tako pozdraviti, zar ne ?
GOEBBELS: Kako da ne !?! Kako da ne !?! Vi samo uđite. Šta bi bilo zapravo pogrešno sa ovim pozdravom – dobar dan ?
LANG: Pa ništa. A svejedno obavešten sam da ste vi uveli dosta novih stvari, pa i pozdrav nije više isti.
GOEBBELS: Dobro ste vi obavešteni. Pa da, mi u stranki smo se navikli na pozdrav heil, a sada kad smo se popnjeli na vlast i podigli u društvene visine, da zaista, mi sada imamo i nov pozdrav -heil. A dočiće jedan dan, moj dragi prijatelju Lang, kad će ovaj pozdrav sasvim zamijeniti pozdrav dobar dan, u to sam uveren.
LANG: Nisam znao da sam vam drag.
GOEBBELS: Pa dragi ste mi i to što radite mi je veoma drago. Svi ti filmovi, sva ta arhitektura u vašim filmovima. Ne dajte na sve te jeftine priče,koje kruže o meni, na sve to što se o meni priča, ne dajte na to, molim vas, jer ja zaista cenim umetnost.
LANG: Ljudi se mi udvaraju sa lepim rećima, na to sam već navikao. Svi koji me traže, traže me zbog nečega,zato sve ovo udvaranje sa lepim rečima, zato sve ove počasti i ceremonije…
GOEBBELS: Ne udvaram se, ozbiljno govorim, najozbilnije… Ne, gospodine Lang, pratio sam vaš filmski rad u studentskim godinama, u godinama kad sam se pokušavao kao pisac književnog rada - romana.
LANG: Pokušavali ste pisati ?
GOEBBELS: Bez uspeha. Uknjiževnim zadrugama odbili su mi da mi štampaju roman Michael. Odbili su mi, znate kako je studentu u duši, kada mu nešto odbijaju.
LANG: Student bez para i bez mogućnosti, stara priča u svim društvenim dobama i zbivanjima. Sada ste nešto srdaćniji nego na početku razgovora…
GOEBBELS: Da, bolje rečeno: uzdržaniji sam kao što je tiho i uzdržano siromaštvo. Evo vam gospodine reditelju jedan prikaz, a ne samo prikaz iz mašte nego iz realnog života: pred vami stoji siromašan student sa bujnom maštom i sa čežnjom da nešto uradi iz toga svoga siromašnog života.
LANG: Gospodine ministar, već davno niste siromašni, čemu reč o siromaštvu još jednom ?
GOEBBELS: Evo vam prikaza iskrenosti.
LANG: Dobro, dobro.. Sećanja, sećanja, čovečanska sećanja, šta mogu promeniti sva ta čovečanska sećanja ? Vi ste bili nekada siromašan student, a ja duboko anoniman oficir u pozadini fronta. Oficir jedne slabašne oronule monarhije.
GOEBBELS: Koja se raspadala, jer je bila sva genetski degenerisana i  dekadentnija nego bilo koje društvo prije, kao građansko društvo uopšte.
LANG:  Gospodine, to je samo jedna strana društvene istine, a vaša mladost svejedno je potekla u dobi rascvetelog jugend stila ?
GOEBBELS: Da sećam se toga umjetničkoga pokreta.
LANG: Gospodine ministar, želeo bi da porazgovaramo više zvanično, više u kancelarijskom stilu. Zašto ste me uopšte pozvali ? Više bi želeo voditirazgovor u zvaničnom tonu.
GOEBBELS: Razgovor u zvaničnom tonu ?  Zvanično ? Uredsko ? Kao činovnik sa činovnikom ? Ne, ne, to ne može. Vi ste umetnik, a ja poštovalac umetnosti. Najprije, dozvolite mi jedan razgovor u prijatnom okruženju,  jedan konstruktivan razgovor čoveka sa čovekom, razgovor dva čoveka – jednog neizraženog umetnikasa jedne strane i na drugoj strani umetnika u punoj snazi i formi.
LANG: Konstruktivan razgovor !?!
GOEBBELS: Vi ste moj gost, gospodine reditelju. A da ne bi bilo pogrešnog shvatanja: mi u stranki nikada ne kažemo ne i čak kad smo posluživani.
LANG: Šta to znači ?
GOEBBELS:  To znači: ne primamo dobro kad nas neko odbije, zaista ne primamo dobro, zato bi bilo dobro da kao gost sednete. Izvolite, sednite !
LANG: Da, vaša stranka je sada na vlasti.
GOEBBELS: Mi nismo samo politička stranka, mi smo sudbina ovoj zemlji.
LANG: Važi i za umetnike ?
GOEBBELS:  Za umetnike to  još posebno važi.
LANG: Sedim.
GOEBBELS: Nestrpljenje znači da vam se žuri, vidim vam u očima; ne, ne, vi samo sedite i osećate se kao gost.  Dozvolite mi, da vas poslužim.
LANG: Neka bude.
GOEBBELS: Pa mi neznamo rečenicu Neka bude.A imamo mi nekakav problem.
LANG: Zbog tog problema ja sam ovde.
GOEBBELS: Da.
LANG: Slušam…
GOEBBELS:  Vidim da pažljivo slušate… Pa imamo problem u suradnji sa filmskim rediteljima. Nije stvar u umetnosti, nego u društvenom kontaktu sa njima, pardon, sa vama, reditelji izbegavate ili odbijate društveni angažma, onu kolektivnu odgovornost zbog koje vredi živeti pun društveni život sadašnjice… Mi dajemo jedinstvenu priliku. I jedina koja je otvoreno prihvatila našu ponudu i ljubaznost također, bila je Leni Rifenstalova…
LANG: Ako je tako, gospodine ministar, onda bi bilo najbolje da ona sedi u vašoj kancelariji umesto mene…
GOEBBELS: Nisam završio, ne prekidajte me, molim…
LANG: Izvinjavam se…
GOEBBELS: Vidim da se izvinjavate… A sada je na redu posluživanje. Walter, Walter !
WALTER: Izvolite gospodine ministre !
GOEBBELS: Donesi dve kafe i dva konjaka, slažete se sa nadrudžbom, Lange !?!
LANG: Sasvim u redu.
WALTER: Odmah, gospodine ministar.
GOEBBELS: A sada vama postavim pitanje u zvaničnom tonu, kako vi kažete tome tipu razgovora: jedno kraće pitanje: kakav je vaš stav prema filmskom poduzeću, tvrtki UFI ?
LANG: Pomogli su mi. Financirali su moje četiri filmove: Nibelunge, Metropolis,Špijone i Ženu na Mesecu. Četiri rada takozvane sedme umetnosti. A inače uslovi za snimanje i rad na filmu sjajni, više nego povoljni u tehničkom sadržaju reći. Veoma inteligentni tehnički radnici, u studijima se uvek pruža mogućnost za kreiranje, pravljenje maketa i za sustavljanje različitih kombinacija kulisa. Dobro rukovodstvo koje je uvek podržavalo moj rad i dali su mi otvorene ruke u svemu. U UFI ima prvo i završno reć reditelj a ne producenat. A i sindikat nema takvog uticaja na snimanje, kao što se to događa u Americi, gdje glumci u sindikatu od jednom stanu i ne žele igrati ni minut više od planiranog radnog vremena, ni minut više…
GOEBBELS: Ni minut više… A vreme u nacionalsocijalizmu kreće u sasvim drug pravac nego u kapitalizmu. Sada više ne vrede samo kapitalističke minute.
LANG: Kao već znate nisam član vaše stranke.
GOEBBELS: Znam.
LANG: Reditelj po svojoj prirodi rada nije sindikalista ili demokrata, on ostaje monarh individualista bez obzira na društveni poredak.
GOEBBELS: Umesto građanske individualnosti sada je vreme za kolektivizam. I reditelj treba da se promeni i da radi za jednu veliku dušu njemačkog naroda.
LANG: Nisam još navikao na taj vaš politički rećnik.
GOEBBELS: Imate vremena da naviknete.
LANG: Reditelj je u svojoj suštini monarh individualista, kao Friderik Veliki na sliki, koja visi izza vaših leđa.
GOEBBELS(veseo): Pa sviđa vam se portret Velikoga ?
LANG: Portret je napravljen u vajmarskoj republici. Uvek gledam i posmatram što ukrašava stanove, kancelarije i urede, koje slike vise u sobama i sobićacima.
WALTER: Gospodine ministar, gospodine Lang, dve kafe, dva konjaka i to dupla.
GOEBBELS: Zaista, kafa…
LANG: Miriše gorka turska crna kafa.
GOEBBELS: Da, da, miriše…
WALTER: Gospoda, još nešto ?
GOEBBELS: To bi bilo za sada sve. Zaslužite pohvalu Waltere, uvek ste na dohvat ruke i ja to cenim. Kad bi bili svi filmski reditelji na dohvat ruke bilo bi to krasno, a oni prkose i istrajavaju sa svojom individualnošćom. Što mislite u tome Waltere ?
WALTER: Ja mislim… Pa ja mislim… Gospodine ministar, ja se zaista ne razumem na mnoge stvari, ja ne mislim…
GOEBBELS: Tačno. Da, vi ne mislite, tačno, što biste mislili kad znate da ste u pametnim rukama. Na dohvat ruke ste, Waltere i to je sada od izuzetne važnosti. U vajmarskoj republici su suviše mislili na užitak i kapital.
WALTER: Nema više tih vremena.
GOEBBELS: Tačno, otišla i nestala su ta vremena.
WALTER: Na vaše zdravlje, gospoda. Na vaše zdravlje.
GOEBBELS: Za sada si slobodan…
WALTER: Ali na dohvatu ruke… Na dohvatu ruke gospodine ministre.
GOEBBELS: Što je od izuzetne važnosti ! Waltere, što je od izuzetne važnosti.
LANG: Gospodine ministar, odgovorio sam na vaše kraće pitanje.
GOEBBELS: Sada sam ja na redu: gospodine Lang, mi vam nudimo mesto rajhdirektora nemačkog filma. Sa tom titulom i funkcijom bili bi prvi čovek nemačkog filma. Poznati kod nas i u svetu. Svetska stvar…
LANG: U berlinskoj UFI ?
GOEBBELS: Da, tamo bi bio centar svih aktivnosti, tamo bi imali kancelariju poput moje.
LANG: Glavni argument za takvu odluku.
GOEBBELS: Furerjeva odluka. Furer je vidio vaš film Metropolis. Još sada mi zvuće njegove reći: To je čovek koji će postaviti nacionalsocijalistički film. Znate, freiburška filmska škola nije loša, sa Rifenstalovo u prvom redu, uopšte nije loša sa svojim planinskim filmova. Ali…
LANG: Ali izgleda da nije tako dobra da bi vi pravili krupnije planove sa tom filmskom školom…
GOEBBELS: Oni znaju šta je to planinska lepota. Oni znaju šta je to nemačka romantika, šta je to simfonija prirode. Ali za drugo, za drugo nisam uveren, siguran… Ali simfonija arhitekture, magma života u gradu i savremenom životu, to je vaša jača strana, to je u vašim rukama. Dijalog između paganske nemačke tradicije i novog velegradskog načina života znate samo vi da uspostavite. Komplikovan je organizam u gradovima i velegradovima, a vi znate za taj organizam. Vi ste urban čovek, čovek urbane sredine i to je prednost.
LANG: Urban čovek…
GOEBBELS: Niste sentimentalna seljačina koja dosađiva sa svojim rodoljubljem.
LANG: A zemlja…
GOEBBELS: Da, zemlja je krv. I naša tela su veliki koreni koji crpe snagu iz zemlje i vilajetov.
LANG: To je koliko razumem furerjeva ponuda.
GOEBBELS: Velika furerjeva ponuda.
LANG: A možda se radi o nesuglasici.
GOEBBELS: Kakvom ? Bio sam potpuno jasan.
LANG: Ili o nesuglasicama.
GOEBBELS: Prije jedna nesuglasica, sada više nesuglasica, sada smo već u pluralu, dokle ćemo stići ako tako nastavimo, gospodine Lang.
LANG: Nisam čovek vaše stranke.
GOEBBELS: To nije  motiv.
LANG: Nisam član.
GOEBBELS: Možete biti počasni član i to bez članstva u našoj stranki.
LANG: Ne razumem.
GOEBBELS: Nema šta razumeti. Prihvatite ponudu rajhdirektora nemačkog filma i vaš rad će stupiti na mesto političkog opredeljenja i izkaznica, legitimacija stranke nije potrebna. Bitni su rad i zalaganje, a ne protokol. Hočete li konjak ?
LANG: Samo kafu.
GOEBBELS: U očima vama treperi posebna svetlost.
LANG: Nije mi dobro. Uznemiren sam zbog svega toga.
GOEBBELS: Da, da, to je poseban dan za vas lično. Treba da razmislite kako stvari stoje, naravno, vi ne odlućujete između crne i bele košulje u prodaonici sa tekstilom. Vaša odluka ne stupa na snagu odmah, nego treba dobro da promislite.
LANG: Gospodine ministar, po majki sam Jevrej.
GOEBBELS: Mi odlućujemo ko je u ovoj zemlji Jevrej i ko nije.
LANG: Da vi ste na vlasti.
GOEBBELS: Vlasti ? Ne radi se samo o vlasti… Ne, ne, gospodine Lang, mi smo sudbina ovoj zemlji. A vi ste Nemac, njemački vam je ispravan i tečan i izgledatepoput Nemca. Rajhdirektor nemačkog filma, to nije samo titula i radno mesto nego velika sudbina. Velika sudbina u ovoj zemlji. Da, vi imate učešće u našoj stvari. Vi ste mali a značajan kolutić u jednome velikome kolutu koji se zove sudbina.
LANG: Dobar ste retorik, takvi ljudi kao što ste vi treba ne samo da govore nego i da pišu.
GOEBBELS: Pisana reč nije moja sudbina. Rekao sam već: odbili su me kao studenta da mi objavljivaju  književne radove. A alat sam sudbine, to sada znam.
LANG: Alat smešten je samo u radionicu. Oruđe biva, stoji u radionici i mehaničko značenje proizlazi iz ove reči. Nisam još navikao na ovaj novokomponovani politički rječnik.
GOEBBELS: Treba vam vreme, rekao sam već: treba vam vreme…
LANG: Ja sam samo reditelj.
GOEBBELS: A ja sam ministar.
LANG: Izgleda da je tako bilo predodređeno.
GOEBBELS: Posebna svetlost vam treperi u očima.
LANG: Postoji nesuglasica, možda problem nije velik pa ipak…
GOEBBELS( netrpeljivo): Govorite !
LANG: Moj film Testament doktor Mabuseja je zabranjen. Zabrana dolazi od strane ministarstva za unutrašnje poslove i berlinačke policije.
GOEBBELS: Walter ! Walter !
Prijuri na pozornicu.
WALTER: Izvolite, gospodine ministar. Na dohvatu ruke sam.
GOEBBELS: Iz deponije novih udredba donosi odmah ovaj fascikal.
WALTER: Na papiriću piše: AB II: depeše, naređenja, zabrane na propagandom i kulturnom području.
GOEBBELS: Dobro si pročitao, Waltere. Neka ti u podrumu daju ovaj fascikal. Donesi ga odmah.
WALTER: Odmah, gospodine. Odmah !
GOEBBELS: Zvanična interpretacija vama je već poznata. Ne bih je ponavljao. A mi nismo raspusnija tvrtka kao što je bila vajmarska republika.
LANG(ljuto): Niste. Ali vajmarska republika mi svoj živ dan nije zabranila ni jedan jedini film.
GOEBBELS: Nikome nije ništa zabranila, jer nije imala nikakvog kriterija. To je bila vlast bez kriterija. Malograđanska sredina, raspusna i dekadentna. Nikome nije ništa zabranila, pa i vama nije…
WALTER: Donesao sam ono što ste naručili.
GOEBBELS: Dobro, Waltere, vrati se za sada u svoju kancelariju.
WALTER: Da, gospodine ministar.
GOEBBELS: Pa da vidimo šta ovdje piše. Čitam: Herrschaft des Verbrechnes. Vlast zločina. Čovekova duša treba da bude obuzdana. Sa providno bezsmiselnim zločinom. Zločinom koji neće nikome donesti korist, jedina je njegova svrha da natera užas u čovečanska tela, da strahota zavlada čulima. Najsvetiji zadatak je sprovoditi vlast zločina. Stanje potpune anarhije i nesigurnosti. Uspostavljeni će biti uslovi za uništenje sveta takođe. Potpun kaos bi doneo značenje da je zavladao zločin. To ste vi napisali…
LANG: Da, sa svojom sada nekadašnjom suprugom Theo von Harbou.
GOEBBELS: To su rečenice iz vašog scenarija Testamentdoktor Mabuseja. Pa dobro čoveče ove reči i rečenice nisu nevine…
LANG: Nevine…
GOEBBELS: Da, nevine. Još posebno ako je človek pripadnik nacionalsocialističkog pokreta, ako je član stranke, onda zna da su to reči strane štampe o našom pokretu. Žute štampe. A te reči nisu korektne i opravdane. U inostranstvu o nama pišu: vlast zločinaca, vlast pučista… Nismo mi od juče…
LANG: Dozvolite…
GOEBBELS: Ne dozvoljavam. Reči i rečenice strane štampe su reči i rečenice scenarija Testament doktor Mabuseja.
LANG: Imam sada reč ?
GOEBBELS: Da, imate, ali ne završnu reč…
LANG: Svi događaji i tragovi događaja u ovome filmu vode u psihijatrijsku bolnicu, a ne na političku pozornicu.
GOEBBELS: Kažete političku pozornicu. Pa zar mislite da će biti naša vlada ikada skinuta sa repertoara ?
LANG: Znam samo da su bili Neron i Kaligula skinuti sa repertoara, iako su se oni nadali da će rimski imperij potrajati i potrajati i to hiljada godina.
GOEBBELS: Što želite da kažete ? Reči su vam vrlo simboličke ?
LANG: Gospodine ministar, po zanatu sam arhitekta, a ipak sam umetnik. Ne tražite od mene bukvalnog prevoda, jer je ponekad vrlo težko prevoditi san u stvarnost, umetnost u politiku… Znaćenje je za vas kao političara bitno, ali vi tražite u umetničkim delima bukvalno značenje, a toga kod mene nema.
GOEBBELS: Nastavite…
LANG: Sve istrage koje vodi inspektor Loman u ovome filmu vrte se oko jednog velikog stranca, o kome svi znaju nešto, a vidio ga nije niko… On je poništeno, sakriveno lice u društvenom mraku, koji vodi sve kriminalne poduhvate, operacije, a njegova upetljanost u događaje nije dokazivana. On radi u pozadini. Manipulira sa ljudima i tehničkim predmetima…
GOEBBELS: Nastavite…
LANG: Ljudi vide film, a ne čuju politički govor.
GOEBBELS: Film uteće na ljude. Izazvao bi pljusak nasilja i bio bi društvena inspiracija za terorizam u našoj zemlji.
LANG: Sve ovo je za mene smešno – zvanična i nezvanična obtužnica. Devet i dvatesetog marta bi trebala da bude premijera mog filma, a nije je bilo.
GOEBBELS: Niti je neće nikada biti. Prelaziva na drugu temu. Koliko dana vama treba da promislite o  ponudi ?
LANG: Jedan dan.
GOEBBELS: Samo jedan dan?
LANG: Jedan dan.
GOEBBELS: Walter ! Walter !
WALTER: Na dohvatu ruke, gospodine.
GOEBBELS: Odnesi ovaj fascikal u podrum. I pospremi gospodina iz ministarstva.
WALTER: Da, gospodine ministre.
GOEBBELS: I još nešto !?!
WALTER: Da….
GOEBBELS: Kad će sutra gospodine dolaziti ovamo, neka bude odmah primljen i to bez ceremonija.
WALTER: Da, gospodine ministre.
GOEBBELS: A sutra ćemo otvarati bocu konjaka. Očekujem povoljne vesti…
LANG: Doviđenja…
GOEBBELS: Sutra, gospodine  ( sa kažiprstom prekori kroz vazduh )
2. prizor
Zvučna slika: potpuna tama, čuje se tutnjava tramvaja i potmula tutnjava nekog voza koji juri na ivici grada. Zvižduk i glasovi putnika u saobračaju. Čuje se buka velegradakao snažno šumorjenje ljudskih glasova i saobračaja. U jednome veliki tračak svetlosti pada na pozornicu i vide se velika vrata sa natpisom: BANKA. Natpis izpisan je u starinskim slovima, u gotici. Vrata zatvorena su sa sigurnosnom bravom, sakatancem kojeg savija lanac od sijajućeg metala. Prilazi reditelj Fric Lang koji želi na svaki način otvoriti vrata koja se ne daju otvoriti.Iza leđa mu prilazi čuvar Bruno.
BRUNO: Pa dobro čoveće, znate koliko je sati, bankaje zatvorena !
LANG: Želim ulaziti…
BRUNO: Radno vreme je završeno. Valjda nećete opljačkati banku…
LANG: Zar nema šanse da bi bio ko unutra, bančni činovnik sa produženim radnim vremenom…
BRUNO: Nema više nikoga, gospodine… Nema produženog radnog vremena ! Vrata su zaključana i namotana lancem.
LANG: Ni jednog bančnog činovnika…
BRUNO: Ni jednog. Banka se zatvara u pet, a sada je pola šest.
LANG: Gotov sam u pitanju novca.
BRUNO: Nova vlast, novo radno vreme, šta hočeš ! Poznajem vas od kud gospodine, vaše lice mi je poznato. Živite možda u komšiluku !?! Skuvao sam si čaj, treba mi društvo, treba podeliti čaj, treba podeliti stomakliju… Lice vam je orošeno sa znojem, pa vidi grašak znoja, sigurno vama treba čaj, sigurno vama treba stomaklija…
LANG: Neka bude, neka bude deset minuta…
BRUNO: Neka bude…
3. prizor
  Nov prizor.
Velik otvoren ormar usred pozornice. Izpred ormara leže bele, crne i šarene košulje i kaputa. Reditelj Lang nešto traži u ormaru i baca tekstil na pozornicu. Čuje se zvonjava kućnog zvonca.
Dolazi Lily na pozornicu.
LILY:Kakav nered u sobi. Kao u pozorištni predstavi.
LANG: Dobar dan, Lily.
LILY: Čuo si – zvonila sam..
LANG: Ne, nisam čuo zvonjavu kućnog zvonca.
LILY: Šta se dešava !?! Pa neće valjda zemljotres !?!
LANG: Bio sam kod šepavog.
LILY: Kod Goebbelsa ?
LANG: Danas.
LILY: Pa valjda te nije poterao iz zemlje zbog toga što si pola Jevreja u krvi ?
LANG: Nudi mi mesto rajhdirektora u UFI.
LILY: Zabranili su ti film, a sada ti želi posaditi krunu na glavu.
LANG: Prvo poniženje, a onda povišenje, tako se ponašaju oni koje žele stvarati robove u ovoj zemlji.
LILY: Znaći odbio si.
LANG: Nisam mu ništa rekao. Nisam pristao, a nisam ni odbio. A za sebe i svet sam odlučio.
LILY: Odlaziš ?
LANG: Večeras. Pa ima voz za Francusku u deset.
LILY: Treba ti novac?
LANG: Da. Banku su mi već zatvorili. Razgovor se otegnuo i banke se zatvaraju u pet.
LILY: Kakva vremena. Ja ću ti napuniti novčanik.
LANG: Na zajam ćeš mi dati nešto novca.
LILY: Dobro, dobro, posudiću ti. Kako je bilo ?
LANG: Kod Goebbelsa ? Razgovor je bio diplomatičan, lukav i na nekim mestima čak i oštar. Rekao sam mu da ni jedan imperij u istoriji nije potrajao dugo. Pomenuo sam Nerona, Kaligulu…
LILY: Sada čekaju tvoj odgovor.
LANG: Njih ne interesuje moj odgovor. Ako ostanem u ovoj zemlji, ako ostanem u Nemačkoj, to za njih znaći: glasan da.
LILY: Bože !
LANG: Prije nečastivi.
LILY: Pa vidim prošla su vremena kad su se nacionalsocijalisti tukli sa marksistima. Tukli su se u seljačkim gostionima i građanskim kafičima. Sad su na vlasti. Snažni žele biti kao porodica Hohencolern, svi ovi nekadašnji tučevnjaci. Kavgadžije ružne ! Hohencolerni su stvarali Prusiju, a ovi će napraviti rastur od zemlje.
LANG: Tražim stari kufer.
LILY: Ostani još jedan dan.
LANG: Tražim stari kufer za novo putovanje. Sutrašnji dan je već njihov.
LILY: Kakva vremena !
4.prizor
Zvučna slika: potpuna tama, čuje se tutnjava tramvaja i potmula tutnjava nekog voza koji juri na ivici grada. Zvižduk i glasovi putnika u saobračaju. Čuje se buka velegrada kao snažno šumorjenje ljudskih glasova i saobračaja. U jednome veliki tračak svetlosti pada na pozornicu i vide se velika vrata sa natpisom BANKA.Posebno osvetlenje počinje da pada u stražaru, u sobu od nekoliko kvadratnih metara.U njoj sedi čuvar Bruno. Na šperploči, steni od iverice visi Hindenburgov mladalački portret. Na starome stolu stoji stari radio u okućju od lesa. Čuvar sa jednom rukom  podupira pospanu glavu, sa drugom nosi ka usnama vrelu šolju kave. Duva u šolju i tako rashlađiva vrelu kavu.
Otvoren radio donosi najnovije vesti.
SPIKERKA: Dobro jutro građani Berlina ! Sa jutrom dolaze nove vesti i mi smo za vas pročitali u novinama što se zbiva na pozornici građanskog života. Evo, prva vest stiže iz oblasti sedme umetnosti, iz filma. U najnovijem broju Filmske štampe možemo pročitati ministrovu nameru da postavi na mestu rajhdirektora nemačkog filma našeg međunarodno uspešnog reditelja Frica Langa. Gospodine Fric Lang u našima sjećanjima živi kao reditelj velikih fantazijskih filmova, ko ne zna za Metropolis, Nibelunge i za Ženu na Mesecu !?! Prema rečima ministra Goebbelsa Lang donosi u savremeni nemački filmsve ono što njemu sada treba, a najviše od toga treba našome filmu poštivanje starogermanačke kulturne bašte. I gospodine Lang poseduje baš tu žilu kucavicu, po kojoj kruži stara krv za nova vremena. Puno toga pokazivao je u filmu Nibelungi i treba još da nas iznenadi sa najnovijima filmskim poduhvatima ali od sada dalje sa punom podržkom naše vlasti. Nadamo se da će se gospodine Lang odlućiti u dobro svih nas koji volimo našu filmsku baštu.A na kraju i početku takve i svakve važne odluke stoji naš firer Adolf Hitler.
ZVANIČNO LICE: Znači – to je vaš nočni čuvar !?!
ŠEF BANKE: Da, niko drugi… Bruno, probudi se !
ČUVAR BRUNO: Ne, ne, nisam ni spavao, nisam ni za tren oko sklopio, ni za tren, gospodine upravniče, na dužnosti… (veoma pospano )
ŠEF BANKE: Da, da, na dužnosti toplog kreveta, a kreveta ovdje nema.. Probudi se, pospanće !
ZVANIČNO LICE: E, vidi kako se može na državnom poslu spavati.
ČUVAR BRUNO: Ja, ne spavam.
ZVANIČNO LICE: Prekidam priču oko spavanja, jer se lepo vidi da vi spavate na radnome mestu.
ŠEF BANKE: Kaži ti meni: da li je iko ušao u ove prostorije juče između pet i šest popodne ?
BRUNO: Da, muškarac i to muškarac u najboljim godinama.
ŠEF BANKE: Muškarac ?
ZVANIČNO LICE: Treba nam opis togagospodina ? Nešto više reči !
ČUVAR BRUNO: Gospodine je nosio smeđi kaput i u oku nosio je monokal, ono staklo od naočara…
ZVANIČNO LICE: Dovoljno nama je to, dovoljno… Sada znamo da je gospodine u najboljim godinama bio ovdje, sada mi to znamo…
ŠEF BANKE: Da, znamo. Da li si upamtio koliki je bio čas kad je ulazio u predvorje banke ?
ČUVAR BRUNO: Bilo je u pola šest tačno.
ZVANIČNO LICE: Vodite li vi nekvu evidenciju nočnih događaja ? Ima li bilo šta napisano ?
ŠEF BANKE: Treba da vodi.
ČUVAR BRUNO: Ovde ima sveske.
ZVANIČNO LICE: Pa da vidimo nočna posmatranja: u pola jedanajst uveče u predvorje banke ušao pas bez vlasnika, oko vrata imao je pločicu sa slovima. Levi pisalo je na pločici. Pa šta ovi židovi ne znaju da brinu o svojim pasovima ?
ČUVAR BRUNO: Napisao sam ono što je bilo. Pas je bio lep i velik.
ZVANIČNO LICE: Zašto je bio sam ?
ČUVAR BRUNO: Ne znam.
ZVANIČNO LICE: Ne znate. Gde mu je bio vlasnik ?
ČUVAR BRUNO: Od kud znam. Pas je bio sam, došao i otišao. Vlasnika mu nisam video, možda…
ZVANIČNO LICE: Možda !?!
ČUVAR BRUNO: Možda vlasnik nije bio više živ !?!
ZVANIČNO LICE: Na šta pogađate, gospodine čuvaru !?!
ČUVAR BRUNO: Rekao sam samo možda.
ZVANIČNO LICE:Još jednom pitam: na šta pogađate ?
ČUVAR BRUNO: Govori se, možda su to samo glasine, govori se da se u Jevreje sada puca…
ZVANIČNO LICE: Puca !?!
ČUVAR BRUNO: Da, puca. Metak u potiljak, znate..
ZVANIČNO LICE: Ne znam, vi znate… metak, dva u potiljak !?! ( zaigrano naivno )
ČUVAR BRUNO: I ja ne znam. Gospodine, postavljate suviše pitanja, ja sam samo čuvar…
ZVANIČNO LICE: Dobro obavešten nočni čuvar.
ČUVAR BRUNO: Nisam obavešten. Možda su to samo glasine, velike i prljave glasine koje su..koje nisu…koje su…koje nisu…
ZVANIČNO LICE: Koje nisu naivne…
ČUVAR BRUNO: Da, naivne.
ZVANIČNO LICE: U nikoga se sada ne puca. U Jevreje nismo ispalili ni jednoga jedinog metka.
ČUVAR BRUNO: Pišem samo ono što je bilo…i o gospodinu sa monokalom pišem…
ZVANIČNO LICE: Da, i onjemu ! Ova sveska sada pripada meni. U njoj piše o gospodinu koji nosi monokal. Na ministrastvu hoče to interesovati gospodina ministra lično.
ČUVAR BRUNO: Da, sigurno.
ZVANIČNO LICE: Više nego sigurno.
ŠEF BANKE: Bruno, drugi put ne spavaj !
5. prizor
Na vozu. Situacija u kupeu, videna sa polaprofila. Dva sjedišta od sitnih dasaka  u kupeu. Sjedišta liče na klupe u građanskom parku. Veliki prozor u kupeu i statički motiv razgleda sa prozora: vidi se vilajet u kiši – jedan veliki akvarel od kiše i drveća.
KONDUKTER: Carina ! Putnici,  na sledečoj stanici nas čeka carina, pet minuta imate da pripremite svoje kofere, prtljagu na pregled, ako imate nešto posebno da se prijavi, kažite meni lično. Gospodine, imate vi nešto posebno da se vidi…vaš smeđi kofer…
LANG: Samo lične stvari, u koferu imam samo lične stvari…
KONDUKTER: Ništa drugo !?!
LANG: Pa ništa… U koferu nosim garderobu, knjiga i koluta od filma…
KONDUKTER: Filmski ste reditelj !?!
LANG: Ma ne baš, samo povremeno snimam… Moj zanat….ja sam fotografa… Imam fotografski atelje, u blizini Nolendorskoga trga., u Berlinu takođe.
KONDUKTER: Šteta što sam vas upoznao tek sada. U nedelju je moj sin slavio peti rođendan. Zamislite pet svečića na torti i sinovo lice u osmehu. I to na večitoj fotografiji i ako ste u stanju, vi bi fotografiju čak kolorirali…  Zamislite, vječita fotografija u boji. Šteta što sam vas tek sada upoznao… Imate posednicu kod sebe, gospodine ?
LANG: Svakako!
KONDUKTER: Jozef Goldenkrauz, građanski fotografa.
LANG: Da, niko drugi, to sam ja… U pristojnom okruženju u Berlinu vodim svoj atelje. Kada sunce sija, ja fotografišem reci piši u parku..
Kondukter napravi nekoliko koraka, udaljava se…
KONDUKTER: Već se vide francuska brda… Još malo i vozimo se skroz Francusku. Carina ! Carina ! Poštovani putnici, na sledečoj stanici nas čeka carinski pregled… Pripremite kofere, pripremite ! Josef Goldenkrauz, da li je to zaista fotografa… ( polaglasno ) Josef Goldenkrauz, nikad čuo !  Čovek govori naše, sa berlinačkim akcentom… Mislim da nije… pa moj špijunski posao kod njega začas propao je…
6.prizor
Opet kancelarija ministra za propagandu.U sobu stupa podporučnik vermaht snaga.
GOEBBELS: Gospodine podporučniće…
PODPORUČNIK( kao da se budi iz snova): Da, gospodine ministre.
GOEBBELS: Podporućniće, šta vidiš na mome pisaćom stolu ?
PODPORUČNIK: Pa vidim, pa vidim flašu, ako je to stvar koju treba da vidim…
GOEBBELS: Flašu čega, podporućniče !
PODPORUČNIK: Flašu vinjaka.
GOEBBELS: Znaš li mi objasniti kako prave vinjak i koja vrsta alkohola je to što nazivamo vinjakom ?
PODPORUČNIK: Konjak, vinjak, konjak, vinjak…
GOEBBELS: Da, posebna rakija od vina, kako ga destilišu ?
PODPRUČNIČE: Gospodine ministre, zašto otvarate ta pitanja, zašto pitate ?
GOEBBELS: Vojnik ste. Oruđe sudbine i treba da odgovarate na pitanja, na sva pitanja koja ja postavljam u kancelariji, na sva pitanja koja naša vlast postavljabilo gde… Vi odgovarate, vi ne postavljate pitanja, razumete !?!
PODPORUČNIK: Destilišu ? Ne znam.
GOEBBELS: Rodno mesto konjaka, znate li !?!
PODPORUČNIK: Nekako zvući francuski.
GOEBBELS: Nakon dužeg vremena pravilan odgovor. Privređivaju i destilišu ga u francuskom mestu Cognac. Inače od uvek je bilo to salonsko piće, piće visokog građanskog društva, od kada postoji građansko društvo postoji navika ispijanja različitih vrsta vinske rakije. Znate li sa kim bi trebao danas da oplaknujem radostnu vest, koje na žalost nema ?
PODPORUČNIK( ponavlja ministrove reči): Radostnu vest koja na žalost nije stigla… Ne znam, gospodine.
GOEBBELS: Sa gospodinom Fricem Langom. Boca stoji, a njega nema.
PODPORUČNIK: Da li je to kakav oficir ?
GOEBBELS: Filmsko obrazovanje vama nije jača strana, podporučniće. Ali ako pogledamo sa druge strane, da, bio bi oficir oficireva, ako bi gospodine Lang to želeo. Oficir reditelja na području sedme umetnosti.
PODPORUČNIK: Gdje se sada nalazi taj gospodin – gospodin Lang !?! ( gleda kao da bi čovek bio u prostoriji )
GOEBBELS: Mudro pitate, gospodine Višer, veoma mudro. Zašto vas pitam u vezi sa konjakom; zaključujute bilo šta ?
PODPORUČNIK: Gospodine Lang se nalazi u Francuskoj.
GOEBBELS: Tačno.
PODPORUČNIK: Pobegao je !?!
GOEBBELS: Tačno zaključujete, pogodili ste grudnu metu.
PODPORUČNIK: Piće pije u avtentičnom okruženju, u Francuskoj.
GOEBBELS: Možda sa slamicom u usnama, čini se…
PODPORUČNIK: Zašto vama je toliko stajalo do toga čoveka ?
GOEBBELS: Višer, ne hodate vi u bioskop ?
PODPORUČNIK: Ne.
GOEBBELS: U teatar ?
PODPORUČNIK: Ne.
GOEBBELS: Interesuje vas šport ?
PODPORUČNIK: Ne, ja sam vojnik, oruđe sudbine.
GOEBBELS: Puno bolja je sudbina sa puno interesa. Pa pogledajmo…
Valter ! Valtere !
Valter pritrči na pozornicu.
VALTER: Izvolite, izvolite gospodine ministre !?!
GOEBBELS: Valtere, vi posećujete bioskop ?
VALTER: Da, ali samo jednom u sedmici, u nedeljo, jer su tada karte za pola sume jeftinije…
GOEBBELS: Jeftinije… jeftinije za pola sume, neverovatno… Ali ja bi nešto skupo, ja bi nešto krupno !
Ja bi čoveka sa puno potencialai interesa, nekoga koji bi izgradio velegrad nemačkog filma. Zapravo, težko je dobiti umetnika, ali veoma lako prosjek… Prosjek od prosjeka. I čeka me prosjek.. Vas dvojica… gubite se mi izpred oči…
Goebbels baca bocu u zid i boca se razbija.
 7.prizor
Ulica: lampa usred ulice, ulični fenjer koji na početku prizora slabašno sija. Na pozornici, usred ulice od papira i kartona, bolje sive nego šarene boje, stoji časopisni stub. Časopisni stub je pun reklama i časopisnih listova odnosno vesti. Na njemu istupa reklama za cirkus – lav sa otvorenom njuškom. Sastavni dio ulice je razbijena šipa izloga; paramparčad sija. Veliki komadići stakla sijaju sa florescentnom svetlošćom. Muškarac poznih srednih godina skida francusku baretku i na čelu mu vidimo grašak znoja, zabrinuto i pažljivo gleda rastur od stakla. Iz izloga poleteo je i stolac od tapeciranog pliša koji sada leži usred ulice. Muškarac podigne i postavi istorijski stolac od pliša i sedne.
LANG: Istorijski stolac, nema šta, lep stolac !
STARUDAR: Bože moj, moj izlog pretvorio se u groblje od stakla, u paramparčad, tako mi svega…
LANG: Što se dogodilo, gospodine ?
STARUDAR:  Gospodine… Po pozivu sam antikvar. I Njemac…
LANG: Kao ja…
STARUDAR: Sa berlinačkim akcentom.
LANG: Da, sa berlinačkim akcentom u ustnoj šupljini.
STARUDAR: Šaljivčija. Šegačite se vi ! Francuski rodoljubi mislili su da sam sledbenik Adolfa Hitlera, jer moj francuski zvući htio nehtio nemački. Ali ja sam zapravo Jevrej, poduzetnik više godina u ovome malome gradu. I nemam ništa sa aktuelnom nemačkom politikom i nemam ništa sa politikom uopšte. Antikvar sam i potreban sam…
LANG: Konjaka gospodine…
STARUDAR: Pa baš flašu brendija su bacili u prozor izloga.
Starudar podigne okvir nekve slike, rađene sa uljanim bojama.
LANG: Šta držite u ruci ?
STARUDAR: Sliku kao što vidite…
LANG: Sa razbijenom šipom…
STARUDAR: Toliko stvari je u ovo doba razbijeno… Držim sliku sa rasčupanim okvirem.
LANG: A na sliki spava kralj Barbarosa…
STARUDAR: A šta je on učinio sadašnoj aktuelnoj politici da mu slika usred ulice leži !?!
LANG: On se sigurno neće probuditi, u svojim snovima će i ostati…
STARUDAR: Antikvarna slika velike je vrednosti… a na žalost razbijena !
LANG: A policija !?!
STARUDAR: Dolazi ! A vi prilazite…
LANG: Iz Nemačke.
STARUDAR: Jer je i tamo…
LANG: Da, da, i tamo se bacaju boce u šipe izloga.

K r a j  d r a m e

Read more »

четвртак, 26. април 2012.

Dragan Stodić: Tv doručak, ručak i večera

Narod je za doručak opet jeo predsednikove tv izjave
Da će zemlju od bankrota da spasu domaće  krave
Dok je narod bogat doručak  mezetio
O volovima predsednik nije govorio

Narod je ponovo danas ručao predsednikova obećanja
Da kriza neće stići do teladi i seljačkog imanja 
Dok je narod ručao ispod zelene šljive
Predsednik je rečima poorao  sve nepoorane njive

Narod je za večeru ponovo jeo predsednikove nebuloze
I pljeskavice od praznih rečenica i celuloze
Dok su ljudi večerali obilno i u dubokom hladu
Predsednik je na tv pojeo sa slašću  poslednju narodnu nadu

Za užinu na tv nije bilo vremena
Sa Predsednikom je praznu priču užinala njegova žena!

Read more »

петак, 06. април 2012.

Biljana Gajić: Ko je ta Daliborka Kiš-Juzbaša

(PORTRET UMJETNIKA: Daliborka Kiš Juzbaša)
Piše: Biljana Gajić

Sinoć, 07.03.2012. godine u Galeriji (JU Centar za kulturu i obrazovanje) u Laktašima dogodila se Daliborka Kiš Juzbaša i njeni "Dronjci"...
Recimo da je u pitanju svojevrstan performans koji bi mogao "ići" pod radnim naslovom "Portret umjetnika".
Naime, radi se o četvorostrukoj promociji.
Daliborka je, u opuštenoj i neformalnoj atmosferi, uz miris čaja sa medom, u prelijepom prostoru Galerije, promovisala svoju zbirku poezije "Azilant u crvenim papučama" na neobičan način. Okružena mnogobrojnim komadima nakita koji bi svaka žena poželjela i fotografijama, čitala je svoje stihove, a koje su potom prisutni "odslušavali" ponovo u "muzičkoj varijanti", a u izvođenju rok grupe "Dronjak". Daliborkini sinovi, Branko Strahinja i Gavrilo, majčine stihove pretočili su u muziku. U punoj bijeloj sali Galerije, inače veoma akustičnom prostoru , posjetioci su mogli uživati u rok zvucima. Akustična gitara i bubnjevi, bili su više nego interesantna “pratnja” stihovima. I nije neka novost da se muzika i poezija prepliću na raznorazne načine, ali rjeđe se to dešava kada je u pitanju rok muzika. Još rjeđe biva da iznimno mladi rokeri pokažu bilo kakav interes prema poeziji.
Tek da se zna, jedan od “Dronjaka” je trinaestogodišnjak, a drugi šesnaestogodišnjak. Ali to i nije važno za njihov nastup, koji je, rekla bih, poprilično profesionalan. Vjerujte na riječ “matoroj rokerki”. Međutim, da se desi da majka i sinovi “fercferaju” na istom fonu (poonavljam, da zajdno naprave pravi performans), dozvolićete, prava je rijetkost, ako je uopšte i zabilježeno slično dešavanje.
Biće da su u pravu oni koji tvrde da R&R ipak NIJE MRTAV.
Kako je sve to teklo?
Najprije bih rekla da je cijela veče bila prijatna, pa i “pitka”. Ovo “pitka” podrazumijeva opuštenu atmosferu, jer ne smije se zanemariti činjenica da je publika bila uglavnom srednjih i zrelih godina. Stvarno mladih ljudi jedva da je i bilo. Šteta, mnogo su izgubili. “Oni” su ostali uskraćeni. Elem, fascinantno je kako je ta “zrela” publika reagovala. A reagovala je sjajno. A kako i ne bi, kada smo svi imali priliku da sjajne Daliborkine stihove odslušamo u orginalnoj (čitaj poetskom predstavljanju), a potom i “filovane” muzikom i bezgraničnom energijom “rock klinaca”, pardon, u izvođenju benda “Dronjak”.
Moj stari problem je muzika, tačnije kada se “dokopam” R&Ra, ne znam stati.
Ipak, vratila bih se na sam početak večeri, tako što se posjetiocima obratila Dijana Trubajić, direktorka Biblioteke u Laktašima, te sa svega nekoliko rečenica, pozdravila prisutne i predstavila Daliborku i njen rad. Rekla bih da je i ona jedan od “krivaca za sveukupnu pitkost dešavanja”. Dijana nije sebi dozvolila da se “raspriča od Kulina bana … pa do današnjeg dana”, ni da hvalospjevima o “liku i djelu umjetnice”, a sve koristeći izanđale i ofucane fraze, uspava publiku. Dijana je jednostavno, jasno i glasno, rekla ko je Daliborka Kiš Juzbaša, koja su njena interesovanja i čime se bavi, te pustila Daliborku da govori o svojoj poeziji, svom nakitu, svojim fotografijama … o svojoj umjetnosti. Jednostavno moram reći  (i debelo podvući) da je takvo predstavljanje jednog umjetnika za mene prijatno iznenađenje.
I sama Daliborka nije “gnjavila” prisutne. Sa popriličnom dozom humora, kaza kako živi za pisanje, ali da živi od primjenjene umjetnosti … da bi pisala.
Za “Kapetanov zeleni vrt”, kako je nazvala svoju kolekciju unikatnog nakita, Daliborka reče” “To je nakit inspirisan onim što vidim kroz prozor, a vidim travu, cvijeće, drveće, bube, pa i paučinu…”
Inače, radi se o veoma atraktivnom nakitu od gline, kristala, metala, perli, traka. Reče nam ona I da se žica relativno lako hekla, ali ako se mora parati … to je već problem.
Motivi izloženih fotografija, šta drugo nego nakit. Tako su posjetioci imali dvostruko zadovoljstvo, mogli su da vide izložen unikatan nakit, a istovremeno I fotografije tog istog nakita. Za ljubav prema fotografiji Daliborka “okrivi” svog prijatelja, poznatog umjetničkog fotografa Dragutina Radana.
I onda su krenuli stihovi, odnosno red stihova, red R&R-a, ali o tome sam već govorila. Veče je zatvorila Slađana Čovičković, direktorka  Centra za kulturu.
Sve u svemu, prijatno veče i dobro potrošeno vrijeme nas koji smo bili u Galeriji. Poezija, poezija u rok muzici, izložbe nakita i fotografija .... Malo li je ???


Banja Luka, 08.03.2012

Read more »

Dragi Tasić: Pero zabodeno u dno života, prikaz knjige Predraga Milojevića

Dragi Tasić: Pero zabodeno u dno života 
Minhen i druge priče“ Predraga Milojevića
Liber, Beograd, 2011 g.


Vreme zamora

U vreme zamora politikom, krizama poredaka i država, u senci ekoloških i prirodnih katastrofa, u srpskoj socijalnoj stešnjenosti knjige novih pisaca ostaju nezapažene. Kao da tegoban život sužava prostor književnosti i kulturi. No, kulturno čulo naroda ne umire pre njega.
Na izgled skromna zbirka deset priča „Minhen i druge priče“ Predraga Milojevića uznemirila je pisca ovog napisa i navela ga na pomisao da srpska književnost, ipak, nastavlja da napreduje prateći savremene napretke i poraze. I ilegalno opstaje, stešnjena medijski između zvonjave „prestižnih“ nagrada koje je uveravaju da „prati svetske trendove“ i kioskih ramova literarnih trivijalnosti i vulgarnog egzibicionizma.
„Minhen i druge priče“ krepe nadu da književnost kao umetnost sledi književnu nit protegnutu iz srednjevekovnih izvora ka visinama Vuka Karadžića, Dositeja, Bore Stankovića, Ive Andrića, Meše Selimovića i pera koja dolaze.

Pero zabodeno u dno života

Predrag Milojević je ovom knjigom proze predstavio čitaocima svoje pero zabodeno u dno života. U deset tematski razuđenih priča, napisanih jezgrovito i reljefno, pisac uvodi čitaoce u deset „životnih rupa“, deset legala stradanja, patnji i poniženja. U njima svet zapostavljenih ljudi pokušava da pređe svoje neprelazne mostove, da izađe iz mračnih pećina i zatvorenih belih soba, gde se u atmosferi zabačenosti obrušavaju ljudski životi pred umom ravnodušnog sveta. Milojevićevi poraženi junaci ubrzano dišu nevidljivom životnom dramatikom, čiju srž ne mogu taći ni politička obećanja ni tobožnje humane ustanove i organizacije.

Ambijenti stradanja

U priči Minhen unetoj u naslov knjige, u nemačkoj sredini su okosnica kradljivac, u tuđini Srbin, i uređeni disciplinovani, neizostavno samozadovoljni državni podanik, Nemac u nemačkom dvorištu. Realističnim metodom pisac je pružio čitaocu nadrealističku stvarnost dva položaja i mentaliteta, namačkog i srpskog, koji ostaju nespojivi, bez vrednosne verifikacije koju, naravno, književnost ne vrši.
Trokorak je priča o surovoj sadržini ustaljene mržnje čiji je ratni izraz sadističko ubijanje Srba pod plaštom rata. Ubijanje ognjem u priči se diže iznad pravnog genocida, koga je vreme savremene politike banalizovalo.
Čitajući priču Beg čitalac se obezumljuje bekstvom romskog dečaka od roditeljske surovosti podvrgavanja dece prošnji, krađi, batinama i zlostavljanju. Nemoćan da pobegne od svoje nesreće preko neprelaznog mosta u nepostojan grad, dečak, mali begunac, posrće i biva vraćen konačnom životu prosjaka prebijenog do krvi. Ova priča se useca u našu svest bez savesti, bez osećanja odgovornosti za obezvređene i ponižene; oni ostaju komad skvrčene savesti pocepanog civilnog društva.
Morbidnija no ova priča o Romima je priča Sobe. Bele bolničke sobe duševne bolnice, u kojima leže vezan otac ubica žene i silovatelj svoje kćeri, svog deteta. Devojčica lebdi vezana u svesti smušenoj nasiljem oca, otac u pomućenoj svesti ubice i nasilnika nad svojim detetom. Sobe su nepodnošljivo bele, a bolesničkim zaštitnicama sa kajišima, vezani su ostaci čovekolikosti nesrećnika. Čitalac Soba stiže na dno civilizacije koja se odvojila od života ljudi i svela na kanon kultura i napretka čovečanstva koje se samoproždire.
Spavač je priča koja izbljeskuje iz naše uspavane svesti nemoć da bude probuđena grozotom silovanja. Novac krepi oživotinjene silovatelje da žderu krhka ženska mesa, podvrgnuta građanskoj vrlini imanja, htenja i vladanja, uzimanja svega što se može kupiti, pa i toga ljudskog tela.
Baba je priča o ugroženoj ličnosti koja živi sa svojim ponorima fizičkih neizlečivih bolova i duhovne neostvarenosti, razapeta ambicijama, samoćom, osećanjem poniženosti i beznađa, ali rešena da, i pored svesti o apsurdu sujeverja babinskog lečenja, pokuša da možda nađe i preko običnog šarenog kamena snagu da opstane kao zdrava i sa prirodom usklađena jedinka. Jeziv podsmeh pisca sumanosti sujeverja kao da u tmurnoj atmosferi vračarine pećine budi nadu u ljudsko samopouzdanje u kritičnim periodima padanja u rašlje življenja i umiranja. Iako te rašlje imaju krak smrdljive samouverenosti starice koja vradžbinom spasava bolesne i beznadežne, ipak ima i ručicu svesti čovekove da se ne može tupim neznanjem i bolesnim samouverenjem vradžbina lečiti od ljudskih bolesti.
Pričom Sutra pisac uvodi čitaoce u crno klupko narkomanije bez sutrašnjice, u kome ljudi kao u borbi pasa, rastržu i pse i sebe razarajući svest narkoticima; dovodeći do narkomanske katastrofe u kojoj kao obezčovečeni zavisnici, zaludno pokušavaju da se „skinu„ sa droge. Jer, u svesti im ostaje da su otpisani.
Prorok je priča okrenuta rascepu između detinjstva, navek blaženog doba, i prvih koraka sazrevanja koji podvrgavaju nevinost dečaka stvarnosti živog blata alkohola, droge i šverca oružja. I pored lažljivog i nesrećnog „proroka“, tekobnika i širioca tih zala i poroku podvodljivog Buljavog i lepe Matilde, koji podležu Proroku, dečak u ovoj priči, uz sen i san o svom detinjastom dedi, ostaje nadežno nevin. Pisac ga odvaja od proždrljivog dna iz prethodnih priča. U ovoj zbirci taj deo ove priče pripada vedrijoj slici života na izloženim krugovima dna.
Čelendžer je razuđena slika mladića vojnika iz raznih sredina i naroda Srbije u uniformi oveštaloj besmislicama koje vire iz karaktera brojnih ličnosti i unose čitaoce u svet vojske. Sprava, vozilo, vojna tehnika, red i haos - vidovi su utamenjenog života. Vod Čelendžer je i tehnički i kazneni; on prednjači ili je na začelju vojske, koja se uspostavlja i rastavlja u trenucima sazrevanja mladosti, i kao vojna prikaza i kao vojnička istina. Ova pripovetka teši mupkarce kojima je život dosuđivao da budu vojska, odbrana i zaštita, igra i privid skrivene države u neuviđavnoj domovini.

Kratak pripovedačev dnevnik o neizvesnosti snova

Čitalac deset Milojevićevih priča stegnut je njihovom smolom koja prodire u margine pretpostavljenog normalnog života, za koji se više i ne mora verovati da postoji, sem u nasleđenom snu o dobrom, starom svetu i vremenima. Tematski krugovi ove knjige dobar su povod da probude želju čitalaca da snažno dožive Milojevićevo književno štivo. Ono je dublje i šire od onoga što je ovde zapaženo. Ono je, iako racionalan i sažet, ipak i razigran govor u slikama i činjenicama, koji se kao opisi i detalji otvaraju čitaočevoj svesti bogatim rečnikom; u pasusima koji slivaju realnost i san u životno neporecivo jedinstvo, kome se ne treba čuditi (Andrić je zapisao negde da pisca ne može ništa čuditi).
San i realnost u Milojevićevim pričama traže posebno prosuđivanje.
Završavajući misli o temama desetom pričom Dnevnik, ustvari kratkim pripovedačevim dnevnikom, uzvrđujemo, da se pisac dnevnika opredelio za dve teme, usmerene vidovima stvarnosti. Iako se ne isključuju, pripovedački ne moraju da se vezuju i sjedinjuju. U dnevniku su se sjedinile. Naše uverenje ih nepotrebno odvaja.
Pripovedač se (u književnosti ukorenjeno) pita: pisati ili ne pisati. Treba li uživati u napisanom, pa i priznatom, sa zadovoljstvom ili osećanjem blage melanholije? Možemo pitati i šire, kako se osećaju ljudi koji pišu? Ljudi koji razgovaraju sa sobom, sa poznatima i nepoznatima, sa živim i umrlim, sa ljudima sadašnjice i onima iz prošlosti, i čak sa onima iz budućnosti. Sigurno je, mislimo, da je pisanje najstameniji i najtrajniji razgovor. Svakodnevni usmeni, božji ili bezbožan, mudar ili trivijalan razgovor se gasi i ne ponavlja se nikada. Pisani traje. Najlepši u ovoj priči je iskaz da piscu prete lica iz sna da ne piše grozote. On ih je otvorio pred srcem čitaoca, uneo ih je u predvorje njegove duše. Pisac se te pretnje, snom predskazane opasnosti, ne boji. U ovoj knjizi se opredelio da piše grozote u ime odbrane ugroženog života. Pitanje pisca - da li je pisanje potreba estetike ili sredine i njegov odgovor da nije ni jedno ni drugo - prelazi granicu pitanja: šta je i čemu služi pisanje uopšte? Ostavimo piscu da na ova pitanja odgovori novim knjigama, on ima talenta, snage i vremena.
A da li je druga priča u ovom dnevniku saglasna ili protivna ovoj prvoj o pisanju, ostavimo čitaocima da odgovore. Dodajmo da sred pripovedačevih nada u stvaranje, provokativno (ili prirodno) zvuči napad trivijalnosti jela i seksa, kao grube materije koja, možda, razara duh tvorca. Čitaocu će biti dopadljiv deo druge priče koji se odnosi na vitalna pitanja seksa i komična situacija u kojoj se našao jedan od junaka priče sa dilemom da li je homoseksualac ili to nije.
Završimo dnevničku priču pripovedačevim pitanjem:
“Šta su stvaranje, pisanje, umetnost, kultura...ako nisu tamo gde je realni život? Sve, osim stvarnosti je njena imitacija.“

Read more »