понедељак, 29. новембар 2010.

Gordana Rauški: Neke žene

Uzdržana


Strah od mogućih posledica
razrezuje oštru granicu između imanja i postignuća.

So spontanosti se sliva niz ožiljke bivših ustega
i ceo vek izranjavljen uzdržajima
svedoči o: izbegnutoj lepoti.

Prepečeno je nerečeno.
Pregorela upala svetla.

Život proveden u strahu od naknadne pameti.



Prijateljična 


Ne prisvajaj me. Podeljena briga nije epoleta za napredak
u poretcima egoističnih bitnosti.
I ne raščinjujem te ako ti nekad nešto prećutim.

Granice vređaju samo agresore.



Klarindan


Započinje obred ulagivanja: parfem se udvara dekolteu, ruža piti savijači. Zubato sunce potcrtava linearnost predrasuda.

Ono što bih rekla grči se između zvocanja i lirske konstrukcije:

Vetar voli celofan.



Specifična težina nestajanja


Kao kad ugasiš svetlo
A ono još igra u oku...

Volja sa tim nema ništa.



Izdvojena


Slušam.
Priča se uvaljuje u škripavu ljuljašku lagarije. Junaštvo se meri decibelima, nesumnjivost klimokezom. Grupnjak neumereno napaljen na prepričan ukus čokolade.

Gledam.
Osionom kretnjom prsta vasceli svet je nabijen na kurac. Mali ljudi, a prsti džinovski. Lilipute, moja zemljo draga, ko li te je prstom pohodio?

Mislim.
Na koješta.
Koješta je razum u odnosu s vama. Bezoblični ljudi.



Zemljana


Zemlja sam meka
Rovovna
Utemeljen si grad

Niči obzirno
Jer delom si iznad mene

A delom si u meni već sahranjen



Filmofilična



Ne bih ja obratila pažnju, da on nije ličio na Vudija Alena.
Beli paperjasti pramenovi kose su mu nekako otkačeno zalepršali oko ušiju, kad je uz sebe privio devojku, ne stariju od prve samostalno napravljene užine.
Sumrak se prepredeno ovijao oko njenih gležnjeva, gladno joj mazeći gole potkolenice, dok joj je Vudi po dekolteu drhtavo tragao za punoletstvom. Strast ih je, u okršaju s gravitacijom, navela na neobičan vals: daj, dva, tri, četiri... Posrtanje. Gozba. Navala. Želja.
Zagrljaj je zavapio za osloncccem! Kroz kandelaber prostrujao je napon, a svetiljka nemilice rasprsnula svoju blistavu jezu po okolini.Poput Čak Norisa, sumrak se hladno, i bez osvrtanja, udaljavao od eksplozije.
Moja je ruka posegnula za nepostojećim kokicama.


Nezavisnost ovisnosti

Bila je muzika i imala različite oči. Pank u levom, džez u desnom. Smrt za ovejane rokere nosila je u ušima. AC na jednoj, DC na drugoj minđuši.
Kad bi joj neko dospeo do grudi, mogao je iznutra čuti drhtavo uzbuđenje Libertanga.
Mnogi su proprsnuli od te energije, i pre nego što im je u uho šapnula: the best is yet to come.

„Otpevaj mi temu Šostakovičevog Valcera br. 2,  pre nego što uđeš“, molila je svakog  zadihanog nesluhistu nad sobom, i potom se razočarano izvlačila iz postelje. Mrzela je sve njihove zblanute izraze, izgovore, ljutnju, preklinjanja. Odlazila bez reči. Na oči stavljala lenonke, na uši slušalice pune Dilana.
Iz svakog stana je izlazila hodajući unazad. Kao da se vraća kroz film. Kao da se premotava na početak koji je svaki put bio sve dalji. Povređivala se. Ali stizala. Lečila uz Melody. Gardot. Ta riba je znala kako se ustaje.

Prepoznala ga je slučajno. U supermarketu. Kada je muzika krenula sa razglasa, reagovalo je celo njegovo telo. Refleksno. Neverovatno spremno za taj kliz. Diskretno se zanjihao, glavom klimnuo pesmi u znak prepoznavanja, i izveo stavljanje paradajza u kesu  kao davno uvežbanu koreografiju. Nije odolela. Prišla mu je i uhvatila ritam. Pogledao je sa zanimanjem i nasmešio se. Poklonio joj je paradajz. Prihvatila ga je pažljivo kao da je lomljiv. Retka sorta. Endem sudbinske naklonosti.
Igrali su. Igrali su se...

On:
„Yeah o yeah you seen me walk
On burning bridges
Yeah o yeah you seen me fall
In love with witches...“

Ona:
“And you know my head is held
Inside by stitches
Yet you know I did survive
All of your lovely sieges...“
 
Oči su im razmenile lelujava krešenda. Andante romanissimo: vatra, točak, gitara i vino. Misli im se oparalelile u tercama, kao dve čerge s istim vašarom na cilju, na kojem se sreća zarađuje pijano opevanim bolom. „Opaljivanje harmonije u čelo, baby...“, zaustila je da kaže, ali...
„Ljubavi, uzela sam pileća krilca, još nam treba pavlaka, pa da idemo“, zacvrkutala je mlada žena ulazeći u reski falš. Njima. Celoj situaciji.
On je prihvatio kolica, uhvatio ženicu pod ruku i krenuo. Usput je sa police uzeo flašu viskija, okrenuo se, i tužno rekao: „Alkohol“.

Zažmurila je. Ostatak pesme je provela u tom instant mraku, nesvesno gnječeći paradajz u ruci. Pomislila je kako bi bilo kad bi Gogol Bordello izveo Ne Me Quitte Pas, u ritmu dvojke. „Hajdemo nazad“, prošaputala je svojim kaubojkama, po kojima su se male crvene semenke suzno blistavile. Klizile lagano. Ravno do dna.
Pogledom punim mržnje je potražila zvučnik s kojeg je dopirao instrumental I Will Survive i poželela da ga udavi.


O autorki:
Gordana Roščić je zaposlena kao glumica u Narodnom pozorištu u Kikindi i bavi se pisanjem poezije. Do sada je objavila zbirku pesama "Let u gnezdu", u izdanju BKC- a i jedan je od autora zbornika pesama u izdanju Kulturnog centra iz Plandišta.

2 коментара:

  1. Гордана Р. је чудо! Дивно чудо!
    Она је душа, дивна душа!
    Гордана је и велики човек и велики стваралац.
    Волим њен песнички израз... зато волим и моју драгу Г. Р.
    Томислав Симић Калпачки

    ОдговориИзбриши
  2. Stihovi Gordane Roščić, okrepljuju svojim slobodnim horizontima, izlazeći potpuno iz okvira tematske i formalističke skučenosti, odslikakavajući složenost i osobenost savremenog života.
    Pored očiglednih nadrealističkih i estetičkih osobenosti, ovu poeziju karakteriše upućenost na čovekovu podsvest, neobični spregovi reči, hermetičke i samo pažljivim čitanjem dokučive metafore. Osobenost joj daje i specifičan intenzitet misli i osećanja, što se pojačava semantičkom i misaonom eliptičnošću i izrazito kondenzovanom poetskom slikom.
    Gordana Roščić je sjajna umetnica i pesnikinja! Tek je izronila na literarno polje Srbije, možemo samo pretpostavljati koliko je još spremna da mu pruži. Ja verujem mnogo, mnogo...

    ОдговориИзбриши


Časopis za umetnost i društvena pitanja