четвртак, 7. март 2013.

Nikola Radić - poezija

Barikade, brkovi, banka, Brams i Buden

Probijajući se kroz barikade
u snegu sam našao nečije brkove

Jedan uglađeni gospodin
poljubio je vrata šarene banke

Uz Bramsa i Budena
krenuo sam ka Dorćolu
mokrih cipela
pored India shopa
jer ako doma ima
on je negde dole


Papir

Papir.
Njegova zapremina
graniči se s ljubavlju prema Apsurdu.
Kocke s Pitagorom se premeću,
linije s Geteom igraju igre versifikacije.
Jedan stih se prelomio
i podelio papir
na Severni i Južni.
Na ovom papiru ne govori se o Orijentu
iako skala Bliskog istoka
lako dopire do uha slušaoca,
niti o Okcidentu
koliko god Martin imao snova.
Ovaj papir podeljen je
na neispisani deo, koji govori više,
i na ispisani koji deca sriču kao bukvar.
Krajevi su savijeni
a tri tačkice od prosutog crnog vina
ovu i sve druge pesme ostavljaju divno nezavršenim
a ovaj i sve druge papire polupunim ili polupraznim,
zavisno od oka čitaoca.


Šta sve treba popiti pre smaka ispičutura

Popiti porok neizgovoreni
iskapiti buduću čašu
i slomiti je o koleno

Popiti četvrtinu note
i u glavi s greškom
otkucati sredinu oktobra

Popiti svaku kap
sa svakog lista
kao iz engleskog čajnika

Popiti i tebe, polugolu
dok te vetar pomera
kao Džozefinu Bejker


Lament pred zimu

Na okrnjenoj E-žici starac kao na trapezu
stranac sa kezom kaže da odlazi
čekamo vesti hoće li se bezimena zvezda ugasiti ili roditi

San je slagalica od trzaja
verujemo samo jednom oku i samo jednoj ruci
skupljamo maglu da zavaramo vreme

Ženski glasovi promiču prostorom
ne znamo ništa
a možda i ne treba da znamo

I dok koračamo kroz svetla sopstvenog vetra
slušamo usijani zvižduk
i povlačimo se u sebe


Doba na samrti

Upućen danu
laži proleća, nadi skitnica
jedan kapak ispružen u podne

Na rubu knjige stajao je datum
dete je nuždilo u ćošku
pitala si se zašto ne polećemo

Vojvodina je ćutala
nad njom drveni ambar
kao remek-delo seoskih vajara

Ptice su se nadmetale
bojom, kljunom
i poznavanjem prirode

U daljini
na neuređenom doku
deca su prvi put videla labudove

Nisu znala da jedan labud leži mrtav s druge strane reke
mi nismo znali ni gde smo rođeni
a niko nije znao da je doba na samrti

1 коментар:

  1. Анониман14. март 2013. 13:12

    Gledam kroz prozor i prevrćem u mozgu Vaše stihove.Rekla bih:dani za
    tugovanje,ali ne, nego za realnost ispričanu hrabrošću,pameti i bistrinom.S.Grubešić

    ОдговориИзбриши


Časopis za umetnost i društvena pitanja