четвртак, 27. децембар 2012.

William Bilkić: Jelovnik za bračnjake

Bilo je krajnje vrijeme da počnem grickati ženu ko pravi štakor kome ni radijacija ne može ništa; to bi bilo ujedno i početak mog normalnog ponašanja u nenormalnim prilikama okolo mene. Plan sam razradio i više puta proučio način realizacije - sve sam utanačio i provjerio; grickanje i mljackanje je moglo otpočeti.

U medjuvremenu, žena k’o žena (ili, vlast k’o vlast, svejedno je) – iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec je bivala drugačija. Mijenjala se, išla korak naprijed, dva koraka nazad.

Nije primjećivala da sam se okomio na nju, željan promjena, kao svaki normalni i regularni muž, brakoljub ili brakomrz, ili originalan antidržavni muž-žena/elemenat.

Shvatala pravi uzrok nije.

I nije obraćala pažnju na ozbiljno stanje stvari i žderanja za bračnim i ljubavnim stolovima, vikanjima po privatnim sjedeljkama i u beskrajnim, kućnim svadjama. Moje uporno i potajno grickanje je davalo rezultate: ili sam ja bio suviše dobar u tome, ili je žena bila već istrošena i nagrižena odavno?

To se, kao što je uobičajeno u mojoj rodnoj ulici, državi i braku, nikako ne da vidjeti iznutra...

Izgledalo je kristalno nejasno da se sve kreće ka demokraciji i mojoj osobnoj slobodi, ka mijenjanju starog, izjedenog bračnog sistema.

Malo me zabrinjavalo, što sam vremenom primijetio, da se mijenjam, da mi se kosa uvrće i zaostaje u frizuri onako kako dlake hoće, a ne više kako ja hoću.

Kao da mi je netko počeo jesti kosu s vrha glave!

Zbog toga sam sve žurnije jeo ženu u našim svadjama, sanjajući nove jelovnike i slobodne, vesele boje drugih slobodnih veza i stolnjaka. I postajao sve zabrinutiji zbog žutila vlastite kože i sivog broja naboranih i nasmijano-zgrčenih osmijaka oko usana.

Sastojci jela su me oblikovali po oprobanom sistemu brže nego li se moglo pretpostaviti; postajao sam osoba koja u jednom trenutku gubi svoju sjenku, u drugom: san o promjenama, a već u trećem trenu…Samoga sebe. Shvatio sam to, pregledajući se pomno i svakodnevno pred zrcalom; vene su se razniježile i zaplovile po mojim nogama ko rijeka na ušću, u kasnu jesen. Meso mi je sve češće bježalo sa rebara u okolicu stomaka.

Ljuljuškao sam se ko stabilni pajaco iz dječije razbibrige. Simptomatično, u rijetkim momentima čak simpatično sam pozdravljao objema rukama svaku višekatnicu, strano ili domaće predstavništvo za koju mi se učinilo da u njoj živi muž i žena u dugogodišnjem, skladnom bračnjaštvu!

Dakle, nešto ili netko me uhvatio podobro pod svoje u ovom životnjaštvu.

Grize me.

Izjeda?

Izjeda.

Naravno, otimam se…

Planski žvačem i kljukam se nemilice.

Ne obraćam pažnju, da li je hrana zdrava, svježa ili ustajala i poodavno kvarna? Znam , loša hrana nije dobra i ne ide uz zdravlje već samo uz uspješne bračne svadje - Ali, tko te pita za zdravlje ili uzornu obitelj?

Ulupan i oblizani tanjir vlasti preda mnom je pokazatelj da sam odličan žderač najbližih: moje žene.

Skriven iza moje podobro nadute sjenke, usred zgradurine sa više stranačkih stanova i nesretno-sretnih brakova i dugonoćnih svadja, okružen budnim tjelohraniteljima naših običaja, nervozno predosjećam da se negdje, može biti već iza prvog čoška rađa nečiji san o novoj, jedino ispravnoj demokraciji na ovom svijetu i u mojoj državi:
Svjež, politički početak sljedećeg bračnog ždranja.

1 коментар:

  1. Odlična kratka (satirična) priča! Čestitke G'dinu Bilkiću, a i Uredništvu za dobar odabir proze! Senad Hadžiabdić.

    ОдговориИзбриши


Časopis za umetnost i društvena pitanja