среда, 15. фебруар 2012.

Branko Baćović: natprirodna sila me (ni)je spasla


DMD* juče sam se borio za sebe. I znaš šta…? Pobedio sam. Borio sam se za svaki put kada sam pognute glave čekao i nadao se da će neko super-biće videti tu nepravdu, sažaliti se na mene i srediti stvar.

Borio sam se za svako pogrešno očekivanje da će ta snažna natprirodna sila svetlosti doći i da će me u poslednjem trenutku spasiti od nepravde i neistine. Silu sam čekao i čekao i u nepravednom čekanju postao sam sa punim pravom žrtva koja nemo vrišti – vidi me. Gledaj svetla silo tu nepravdu i bol koji mi se nanosi. Sila nije dolazila i biti žrtva je postao moj životni moto. Dok se jednoga dana nisam umorio čekajući. Dok se nisam smorio od svojih vapaja koji odzvanjaju u glavi.

Stavio sam čepove u uši da ne čujem jeku i počeo da sečem šipražije zabluda i strahova. I znaš šta…? Nije loše. Uopšte nije loše. Teško se čisti, grebe mi lice ali mi kao dar otkriva staze do samoga sebe, do onog lepog osećaja koji se zove “ja to mogu!” Ne želim da budem žrtva. Ne želim da mislim šta bi bilo kada bi bilo. Želim – šta će biti kada bude. I od tada biva. Sporije nego što bih hteo, ali se pomera. Polako ali dovoljno podržavajuće me je gurnula misao koja mi se urezla u budućnost: mogu da sedim ispred planine i plačem ili da je pomerim kamen po kamen i da se smejem.

Borio sam se za svaku ružnu reč koja me je pogodila. Za svaki šamar od koga mi je bridelo lice i bolelo srce, za svako društvo koje me je ignorisalo, za svako iznevereno prijateljstvo, za svako odbacivanje, nerazumevanje, neshvatanje. Borio sam se da ne budem takav kao oni. Borio sam se za one koji još nemaju snagu da se bore. Borio sam se da mogu da se pogledam u oči i kažem – uspeo sam. Pored toga sam uspeo čak da mislim i na druge. I znaš šta? Mnogo mi je drago. Borio sam se za sve one kojima niko nije došao na rođendan tada kada im je srce bilo mlado i nije bilo sakriveno iza visokog zida koji ga štiti od podsmeha, laži i prevara.

Borio sam se i pobedio u maloj bitci – zato što sam brojao do deset. Zato što sam mogao da prihvatim i poraz kao pobedu. Sve sam prihvatio i mogao da prihvatim ali nisam klonuo glavom. I znaš šta još? Posle toga sam osetio neizmerno zadovoljstvo. Bilo je jednom rečiju božanstveno.

Natprirodna sila se smeškala i gledala me u oči.

DMD* = dragi moj dnevniče
Tekst: Branko Baćović
Crtež: Danijel Trstenjak

2 коментара:

  1. Volim tvoju borbenost, Branko!

    Hvala Predraže što si podelio ovu priču sa nama: )))

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala...

    Pa znaš... kao i svi... gore dole... Jedan dan OK, drugi manje... Ali... ide nekako... :)

    ОдговориИзбриши


Časopis za umetnost i društvena pitanja