среда, 20. октобар 2010.

Primož Vresnik: MLADEN IZ NEGOTINSKOG VILAJETA

Mladen je izmišljen, a nekve činjenice nisu…
Novembar. Dvorište, a usred dvorišta bunar, napunjen sa liščem umesto vodom. Grane kestena su visele nad dvorištem, sličile su na žgoljave isušene ruke sitnih starica. Dvorište je bilo neuređeno, prava prirodna svaštara. Samo se debela crna mačka zadržavala i valjala po dvorištu. Lijeno je prilazila i odlazila. Odebeljavala se, jer joj se samo jelo, pilo i spavalo, a pacovi su mogli slobodno da jure iz čoška u drugi čošak. Mačka je ponekad mijaukala, a to je više ličilo na zvuk raštimane strune kontrabasa, kao na mačji mijauk, više na zvuk starog orahovog omarića koji pušta glasove usred noči, kao na dlakavu životinju koja se muva dvorištom. Mačka je imala samo jedno oko, a to je bilo tamno i ebanovinasto, a sijalo je sa sopstvenom svjetlošću. Od jednom te to jedino jedno mačje oko gledalo kroz stare gajbe. Gajbe su nekada služile za negotinske jabuke. A sada su bile sve ove gajbe nagomilane na dvorištu. Mladenu je bilo devet godina kad je nosio na kamion pune gajbe jabuka, a onda jih je čika Srđan sa traktorom dostavio do tvornice, tamo su pravili kompot od njih. A sada su bile sve ove gajbe, stoječe pored drvare kao jedan spomenik Mladenovog detinstva. Požutele i posivele su, a srebrne niti paučina visjele su svuda i vjetar se puno igrao sa tim sivosrebrnim nitima paučevina. Kaldrma domačeg dvorišta bila je uprljana, sa tragovima prošlih jeseni i zima, a kocke na putu su se svejedno videle. Smeđa boja se u jesen i u zimu produbljavala i zgušnjavala i izgledala da dobro caruje u ono vrijeme kada Sunce odlazi od Zemlje i Orion, sazvežđe mrtvih, dolazi. Dvorište se zamonašilo u smirene boje i šutnju. U to utrnulo dvorišnu sliku prilazila dečurlija sa kučnim aparatima i aparatima iz radionica, sve te stvari su jim služile kao oružje. Igrala se deca svemirski rat, igrali su se ono, što su videli na televiziji i igrali su se ono, što se igraju njihovi vršnjaci svuda po svetu. Deca koja je prolazila kroz ovo staruvremensko dvorište, od jednom je ušutjela. Bila je to napeta šutnja. Oni su dolazili iz uređenog, snažnog,  počiščenog i lepog sveta, a ovo…. A ovo je ličilo na rusku bajku. Drvara  je bila u srebrnim nitima paučevina i dečja fantazija videla je kako ima ova seljačka tvorevina oči, usta i ruke. Nebojša je na svoje male oči video kako drvara pruža mokre prste drvenih ruku i hvata dečake kao što je on. I sve ove male junake uplašila je magična mačka, sa samo jednim okom, u kojem je još uvijek tinjala svetlost. Crna mačka je nekoliko puta otvorila svoja bezzvučna usta i gledala je uplašene dečake, a i sama  se uplašila. Sva ova negotinska deca rađala su se kada je bio Mladen na frontu. Mladena su regrutovali  bez pitanja i bez objašnjenja.  Tada mu je bilo devetnaest godina i deca koja su sada prošla kroz njegovo dvorište, tada su se rađala ili još nisu opšte postojala. A postojala je mogučnost u svemiru da se ovi sadašnji igrači igre svemira rode.  Pop Svetozar jim nekoliko puta reče da to nije nikakva igra ako oni pucaju jedan na drugoga. Neka prestanu da budu tako glupi kao što su odrasli ljudi. Zadružai vočnjak u fantaziji dečaka promenio se u jedno veliko crno more u svemiru. Deca su prošla kroz Mladenovo dvorište, kroz ovu krpu negotinskog vilajeta  i opet jure na kolosjekom, a po kojem trubi čika Srđan, opet on i njegov staroselački traktor. Usporeno on vozi svoj bledocrveni traktor, a za djecu ovaj traktor je bio nekva svemirska saobračajna stvar, neko vozilo iz neprijatelskih vrsta. Mali Milislav, sa slomljenom slušalicom pokretnog telefona prilazi ka traktoru, utipka broj detonacije i čika u traktoru odmah svati nameru i suštinu ove ratne dečje igre. On zaigrano padne u nesvest i sa glavom udara na volan, a u sledečem trenu opet se smeši i bezbrižno vozi svoj traktor. Za njim pojure deca, on se ne obrača i sa ljevom rukom jim maše doviđenja deco. »Doviđenja,  igrajte se nešto bolje i pametnije,« tako on viče i juri prema Negotinu. Traktor vozi dalje i čika Srđanu se gasi osmijeh na licu. Rezak jesenji vazduh steza mu lice i kiselina jesenjeg vazduha sili mu u oči. Zamisli se i gleda vočnjake. On vozi kroz negotinski vilajet. U sumračnom prozoru je video Mladena, zato mu se gasio osmeh na usnama. Kakve planove sve sta imala  sa majkom Milankom. Prije mnogo godina. A došao i prošao ovaj nesretni rat. Veoma glasno dečje vikanje na dvorištu zapošljavalo je Mladenove nerve i čula. Zvučna slika dečjeg rata pogodila ga u živo, probudila mu sve uspomene na dane koji su bili najmračniji dani njegovog tada vrlo mladog života. Ponekad su mu ramena trgnula. Oči su mu više puta trepnule i to zbog nervnog uzdrhtavanja i ruke su mu bile veoma nemirne. Ruke su mu više puta pipale onaj deo tela, gde su mu u vojnoj bolnici odrezali obje noge. Mina je uradila svoje. Kakve  planove su sve imali, sa majkom samohraniteljicom, kakve planove za kuču i baštu su imali.  A sada…  Srđan pamti one dane kada je bio Mladen dete, prije toliko i toliko godina. I Mladen je u dečjoj igri sa kaubojskim pištoljem pucao na bledocrveni traktor i tada je ćika Srđan shvatio dečju igru i za tren posrnuo, a zatim veselo uhvatio volan traktora i jurio dalje, kroz negotinski vilajet. Nešto bitno u toj priči: tada je imao Mladen obadvije noge i Srđanovi brkovi još nisu posjedjeli. Kada se vratio sa fronta bez obiju nogu, kao ratni invalid, ova vest je odjeknula kroz vočnjake negotinskog vilajeta. Ova vest je bila jedan veliki nevidljivi ledeni mlaz vode za seljake koji su bili rodoljubi, a u političke stvari nisu imali poverenja. Seljačka pamet jim je govorila i šaputala: ako gospoda nešto traži, neka ide sama na front, ne da šalje mladiče na mesto svojih perverznih poslova…  Šta mu sve nisu obečavali kada su ga mobilizovali da će posle rata imati privilegije prve klase: stan, kola, razne mogućnosti zaposlenja, svuda mleko i med… A kada se vratio sa fronta, Milanki  su se od jednom sasuli snovi o pravednom i lepom u društvu, domačem i stranom. Nije imala poverenje ni u šta. Mladenova invalidska penzija je iz godine u godinu manja. Neki su počeli da Mladena izbegavaju i to oni u koje je imao najviše poverenja i koji su se sa njim prije rata mnogo družili. A sve su to bili lažni prijatelji. Situacija mu je dušu gurnula u trnje. A da ne bi bilo popa Svetozara, dogodilo bi se ono najgore. Mladen je počeo da gubi veru u život i u Boga, a pop je počeo da izvlači Mladenovu dušu iz trnja. On je  bio sa njim i to kada mu je bilo najgore. A život je nekva čudna reka sa svojim nepredviđenim rečnim koritom. U Mladenovo srce zalutala je ljubav i mladič se nada da će potrajati ova iznenadna ljubav, jer mlada komšijica Nevenka dolazi u kuču i to više što bi trebala… Jednu popodne počeo da studira preko interneta ekonomiju i to je jedan korak napred. Korak iz osobnog mraka.
Pop Svetozar voli da šeta sam i tako se na jednoj šetnji priseti rečenica iz Isusovog pokleka: »Ne plakajte kčeri jerusalemske nad mojom sudbinom, nad mojim okrvavljenim telom, nego nad rodovom čovečanstva koji tek dolaze na ovaj svet.«  I zbog ovakvih kao što je Mladen, ja postojim, mislio je pop i korak mu je bio snažan.
Dvorište je bilo kao iz bajke. I ona debela crna mačka zalegla je u staru korpu.  Jedno jedino oko je sklopila. I kada Mladen vidi ovu crnu životinju, smiješi se. Koliko  takvih mladih Mladena, Antuna i Farisa ima u vilajetima slavenskih zemalja ?
P.V.


O autoru: Primož Vresnik je slovenački prozni pisac, koji piše na jezicima koje dobro poznaje: slovenačkom, srpskom, bošnjačkom. Prema njegovim rečima, tema ratnog invalida obrađena je sa poetskog neorealističkog gledišta, a u samom tekstu je dosta osjećajanih i sitnih nijansi života. Vresnik živi u Ljubljani.

5 коментара:

  1. Na svim stranama vojni invalidi, a najviše profitirali ratni profiteri. Zaista dobro sagledavanje stvari slovenačkog avtora. Jovan, sada u Velenju.

    ОдговориИзбриши
  2. Magnificent, nešto najbolje na srbskom u poslednje vreme

    ОдговориИзбриши
  3. već klasika pogodak u književnu metu

    ОдговориИзбриши
  4. Pročitao ponovo, bravo!
    Jordan

    ОдговориИзбриши


Časopis za umetnost i društvena pitanja