субота, 23. март 2013.

Slavko Mali: Nemoć gitare

Ja  sam voleo gitaru. Stalno sam se smucao po ulazima i krovovima  zgrada da bih slušao lokalne samouke kako unose dušu u ono malo znanja skinutog sa singlica. Ulazi zgrada su imali naročitu akustiku, i naročito nervozne komšije. Bila su to uglavnom vojna lica željna malo odmora, spremna da potegnu i pištolj. Ali to najčešće nije fasciniralo udruženje modernih trubadura-truvera, koji su se jednostavno preseljavali na drugi ulaz. Budući da su zgrade u tom delu grada bile povezane u krug, i oni bi tako kružili, dok ne pronađu mesto gde bi mogli da sviraju, dok sami sebi ne dosade. Ja nisam imao gitaru i preostalo mi je samo da slušam. A slušanje je mnogo teže. Jer, ti bi želeo da budeš oni, ali ne i obratno. Nekad su uživali u svojim lokalnozgradskim veličinama, nadevajući sebi nadimke Hendriks, Klepton, Pejdž ... a nekad bi ti podelili dange i ispratili te rečima - Idi mali kući, slušaj ploče, pa se javi kad one šupeljke od tvojih roditelja podignu kredit da ti kupe gitaru. Ili je dobiješ na pokeru kao mi, ha, ha ...
Ko nije voleo gitaru, nikad nije saznao šta je duševna bol. To ti zarazi dušu i zauvek ostane u njoj, čak i pošto pijan polomiš svoju gitaru, jer si shvatio da si ju dobio kasno, i da se ona velika strast pretvorila u mržnju, i tinjala dugo u tebi, a da to nisi znao. Onda ti roditelji kažu: Mali, ti si stvarno kreten ! Mi podigosmo kredit da ti kupimo gitaru u osamnaestoj godini, a ti nam se ovako zahvaljuješ. Otac ti zbog toga mesec dana nije išao u kafanu, a majka nije sašila svečanu haljinu za osmomartovski bal u domu JNA. Đubre jedno.
A stvarno sam voleo gitaru. Svirao sam je na terasi očevog stana, koja je gledala na „Šedrvan“, mesto na kojem su se dešavali važni događaji u mom rodnom gradu Peći. Kada je neka vest trebala da se oglasi od usta do usta sa sigurnošću i bolesnom brzinom, događaj je planiran za Šedrvan. Tu je pored vodoskoka isklesanog od kamena bila taxi stanica i put za pijac, tako da je masa ljudi cirkulisala u oba pravca, umivajući se po pravilu, i pijući magično hladnu vodu sa Šadrvana, koji je uvek imao novu priču.
Tu sam sa svoje terase prvi put video silovanje maloletnice od strane više napadača – silovatelja. Taj  osećaj nemoći dok gledaš bespomoćnost jagnjeta koje razdiru vuci, bio je prvi virus koji mi je zatrovao dušu mržnjom prema gitari. I dan danas osećam malaksalost i nemoć  kad mi ta slika izroni iz podsvesti.
Jednog dana začuo sam zvuke nekoliko hitaca iz pištolja, koji su zaparali zidove moje sobe i odbili se pravo u moj mozak. Istrčao sam na svoju terasu. Na asfaltu kraj taksi stanice ležao je mrtav čovek oko čije glave se širila lokva guste lepljive, kao božur tamno crvene krvi. Prišao je neznanac, sagao se do zemlje, umočio oba dlana u vrelu krv i njome umio svoje lice. Kasnije sam saznao da je u pitanju bila krvna osveta, i da se činom umivanja i podizanjem krvavog lica i ruku ka nebu, rođak zavetovao Alahu da će krv biti vraćena. Kao mladom pacifisti, i muzičkom zanesenjaku, ovaj čin mi nije bio jasan. Samo sam pogledao gitaru koja se skupila u ćošku, kao da je ona nešto kriva, i produžio u kupatilo da povraćam.
Dani su se nizali, a ja se polako vraćao gitari. U muzici sam tražio neku vrstu zaborava i utehe. Onda sam jednog jutra kad sam izlazio iz svog ulaza pošavši u školu umalo ugazio u veliku crvenu baru. Opet je to bila krv. Čovek bi stekao utisak da je tu neko zaklao brava, naročito jer se odmah pored mog ulaza nalazila kasapnica, koju su držala tri brata Albanca iz Đakovice.
Priča koju sam tog dana čuo od kuma još jednom mi je dokazala moć nasilja, bezvrednost života, i nemoć gitare.
Čovek koji je prethodne večeri  prolazio pored kasapnice, slučajno se u susretanju očešao ramenom o gazdu kasapnice, opsovavši ga pritom, jer je ovaj svojim uobičajeno bahatim kretanjem izazvao ovaj dodir tela, koji se jednostavno mogao završiti rečima razuma. No, kasapin je potegao nož i majstorskim potezom čoveku jetru presekao na pola. Krvarenje se jednostavno nije moglo zaustaviti.
Dok sam gledao usirenu krv na sivom betonu, razmišljao sam samo o jednom. Zašto nam Bog daruje život, kad ga ovako lako oduzima.
Svirci sa ulaza su se polako osipali. Neki su odlazili iz svog rodnog  grada zauvek, oni koji nisu bili u mogućnosti, ženili su se, rađali decu, i uglavnom prestajali da sviraju. Tako su se, valjda, osećali sigurnije. Albanski kodeks je tada još uvek poštovao porodicu.
Poslednje „crveno  jutro“ u mom rodnom gradu, pre nego što sam zauvek otišao, bezuspešno čitavog života pokušavajući da zaboravim sve ove događaje, bilo je najšokantnije. Leti su vrata  terase u kojoj sam spavao bila uvek otvorena zbog vrućine.
To jutra sasvim rano, tek što je zazorilo, probudio me grozni lelek koji ledi krv u žilama, lelek koji moli za život, lelek koji kuka za majkom, Bogom, da mu daju spasa.
Scena koju sam tada ugledao i danas mi stoji u glavi, još uvek za mene nepojmljiva kao i onda kad sam bio samo zaneseni mladić koji pokušava da nuči da svira gitaru.
Grupa ljudi opkoljavala je čoveka krvave glave, koji je pokušavao da im umakne, držeći se za okrvavljenu glavu  prosto ričući od bola, straha, i želje za životom koji ga napušta na najneljudskiji način. Prsten oko njega se sužavao pojačan groznim uzvicima kamenovatelja. Da, bilo je to kamenovanje živog, samog i  bespomoćnog čoveka.
Osetih tada strašnu malaksalost i drhtavicu koja me natera da uđem u sobu i sednem na krevet. Drhtao sam dugo dok su mi se obilato znojili dlanovi.
Ne, nisam ja počeo ni da mrzim ni da krivim gitaru. Samo sam pomislio šta bi bilo da je neka  od svih tih  žrtvi bila moja sestra, brat, roditelj ... Koliko bi tu mogla pomoći gitara?
Nisam je polomio tad. Bilo je to kasnije, u Beogradu. Kad smo opet svirali po ulazima. Sve je bilo slično, ali jedno nije. Oni nisu nosili bolno crvenu boju u glavi. Oni su se iskreno radovali svojim gitarama i svirci na njima i za nekog.
Moja gitara je bila crvene boje. Zato sam je ubio, i ako ni za šta nije kriva.

Нема коментара:

Постави коментар


Časopis za umetnost i društvena pitanja