Stojim sa strane, bojim se da priđem.
Izgleda mi nekako stran i dalek. Sunce se osmehuje na prolaznike. Okolo
razbacani papiri po krugu. Neko plače pod prozorom...
Leto je pražnjavo u predgrađu. Zelene
barake ćute u dvorištu belog veša i sivih krpa. Intrige cure. Prave modru
baru, u kojoj se ogleda zmaj.
Fudbal mi igra na krvavom kolenu. Psovka mi
je uvek spremna na usnama, a pesnice zgrčene. Pratim poj slavuja i letim sa
njim, dok ne biva pogođen praćkom. Onda padam dole ranjenog srca.
U kući sa kartonskim prozorima sedela je
neka žena i bledela. Rekla je: „Dođi sine da te poljubim“! Mene je boleo onaj
ćopavi pas u dvorištu.
Uveče smo lovili svice u dvorištu našeg
detinjstva i dobijali batine od starijih dečaka. Hteli smo da poskidamo zvezde
s neba, ali niko nije znao kako. Onda je neko predložio da se popnemo na
istinu.
Noseći zvezde na rukama, ušao sam u kuću.
Škiljavo svetlo sivilo je naš dom. Na prozorima se kezila noć. Po zidovima su
šetali divovi.
Tišina je bila nepodnošljiva. Onda se na
vratima pojavio otac. Gledao je u prazno. Nije ništa rekao. Ali mi smo znali...
Te noći sam sanjao čoveka koji stoji u mraku
i ćuti. I dan-danas ga sanjam. Ujutru mi kažu da sam se gušio u snu i
pokušavao nekog da dozovem. Ja ćutim.
Sutradan sam ukrao parče hleba i poneo ga
ćopavom psu. Pronašao sam ga krvavog . Cvileo je i gledao u mene . Okrenuo sam
se i ugledao ljude sa krvavim kamenjem u rukama. Sakrio sam ono parče hleba.
Od tada svakog dana umirem...
Нема коментара:
Постави коментар