Kažu da knjige za djecu pišu dobri ljudi. Kažu i da su bajke riznica mudrosti. Ranko Pavlović je dobar i mudar čovjek. Jer je napisao knjigu za djecu. Knjigu bajki. U ovom svijetu moderne tehnologije bajke i basne su pomalo zaboravljene, zar ne? Crvenkapica... Snjeguljica... Lisica i gavran...Jesu li naši mališani za njih uopće čuli? Hm...možda jesu, Gugl je čudo. A čitaju li ih? Ili ih uz duboki zijev odlažu na policu, posežući za tastaturom i novom videoigricom?
E, ovako... Nisam ja uzalud napisala da je Ranko Pavlović mudar pisac za djecu. Zašto?, pitate vi. Zato, odgovaram ja, zato što je u svoje priče dosjetljivo uvukao mobitel, kompjuter i igrice. On zna da su oni dio modernog života. Da se bez njih ne može. I ne želi da njegove priče i njegovi čitaoci budu staromodni. Njegova Snježana priča na mobitel. Sluša muziku. Vozi role. Ona je snažnija, hrabrija i savremenija nego ikad. Ali, ona je i dalje naša Snježana, nježna dama crvenih usana, bijelog lica i kose crne kao ebanovina.
Druga stvar koja mi se u ovim pričama svidjela jeste edukativnost. Pisac savjetuje djecu - da, recimo, ne progutaju cijelu kuglu sladoleda odjednom; da se oznojeni ne umivaju hladnom vodom... No, on ne savjetuje kruto, autokratski. Naprotiv. Ismijavajući u svojoj (meni najdražoj) «Učenoj priči» pretjeranu strogost kojom se često postupa prema mališanima, čika Ranko nam poručuje: «Postoje i drugi, ljepši načini da se odgoji zdravo, zrelo i pametno dijete».
Na poželi ništa tuđe!, kaže nam pisac u priči «Najljepše je u svojoj basni». U «Suzi» osuđuje rat. U «Bogatstvu i siromaštvu» nam objašnjava razliku između pametnih i pametnjakovića. A u «Odbjeglim samoglasnicima» nam na jedan sladak način poručuje koliko je važno da budemo pismeni.
I nije li prijateljstvo nešto prekrasno i važno?, pita nas pisac. Jeste, kažemo mi, raznježeni, jer smo pročitali «Put u čitanku», divnu pričicu o prihvatanju različitosti. I jer smo se, čitajući «Povratak u bajku» sjetili davno zaboravljenih školskih drugarica i drugova. Sjetili i postidjeli što im se ne javljamo.
Previše je Ranko Pavlović mudar i iskusan pisac a da bi ova knjiga bila namijenjena samo djeci. Njena duboka, slatkogorka poruka upućena je umnogome odraslima.
Stidite se svoje uskogrudnosti!, kaže ova knjiga.
Ne poželite tuđe!
Nazovite nekad stare prijatelje!
Odgajajte svoju djecu dobrom praksom, a ne krutom teorijom!
Na kraju, ova knjiga daruje nam još nešto. Savjet neiskusnim piscima kako pisati. Šta činiti kad se u vlastitoj priči izgubimo i ne znamo kako dalje nastaviti.
Ne budimo staromodni, poručuje nam pisac. Mijenjajmo i prilagođavajmo svoje pisanje vremenu u kojem živimo.
Zbog svega navedenog, hvala Ranku Pavloviću za ovu mudru knjigu, vrijednu svakoj generaciji.
E, ovako... Nisam ja uzalud napisala da je Ranko Pavlović mudar pisac za djecu. Zašto?, pitate vi. Zato, odgovaram ja, zato što je u svoje priče dosjetljivo uvukao mobitel, kompjuter i igrice. On zna da su oni dio modernog života. Da se bez njih ne može. I ne želi da njegove priče i njegovi čitaoci budu staromodni. Njegova Snježana priča na mobitel. Sluša muziku. Vozi role. Ona je snažnija, hrabrija i savremenija nego ikad. Ali, ona je i dalje naša Snježana, nježna dama crvenih usana, bijelog lica i kose crne kao ebanovina.
Druga stvar koja mi se u ovim pričama svidjela jeste edukativnost. Pisac savjetuje djecu - da, recimo, ne progutaju cijelu kuglu sladoleda odjednom; da se oznojeni ne umivaju hladnom vodom... No, on ne savjetuje kruto, autokratski. Naprotiv. Ismijavajući u svojoj (meni najdražoj) «Učenoj priči» pretjeranu strogost kojom se često postupa prema mališanima, čika Ranko nam poručuje: «Postoje i drugi, ljepši načini da se odgoji zdravo, zrelo i pametno dijete».
Na poželi ništa tuđe!, kaže nam pisac u priči «Najljepše je u svojoj basni». U «Suzi» osuđuje rat. U «Bogatstvu i siromaštvu» nam objašnjava razliku između pametnih i pametnjakovića. A u «Odbjeglim samoglasnicima» nam na jedan sladak način poručuje koliko je važno da budemo pismeni.
I nije li prijateljstvo nešto prekrasno i važno?, pita nas pisac. Jeste, kažemo mi, raznježeni, jer smo pročitali «Put u čitanku», divnu pričicu o prihvatanju različitosti. I jer smo se, čitajući «Povratak u bajku» sjetili davno zaboravljenih školskih drugarica i drugova. Sjetili i postidjeli što im se ne javljamo.
Previše je Ranko Pavlović mudar i iskusan pisac a da bi ova knjiga bila namijenjena samo djeci. Njena duboka, slatkogorka poruka upućena je umnogome odraslima.
Stidite se svoje uskogrudnosti!, kaže ova knjiga.
Ne poželite tuđe!
Nazovite nekad stare prijatelje!
Odgajajte svoju djecu dobrom praksom, a ne krutom teorijom!
Na kraju, ova knjiga daruje nam još nešto. Savjet neiskusnim piscima kako pisati. Šta činiti kad se u vlastitoj priči izgubimo i ne znamo kako dalje nastaviti.
Ne budimo staromodni, poručuje nam pisac. Mijenjajmo i prilagođavajmo svoje pisanje vremenu u kojem živimo.
Zbog svega navedenog, hvala Ranku Pavloviću za ovu mudru knjigu, vrijednu svakoj generaciji.
Нема коментара:
Постави коментар