среда, 24. август 2011.

Velibor Mihić: Jesenja sonata

Za čim žudiš da ti pričam, DUŠO, moja, Vesela dok se sporo vozimo sokobanjskom prugom Vitkovac-Sokobanja-Knjaževac u susret morskim talasima? Hoćeš li roman, bajku ili priču o Sokobanji, reci mi, premila...
Htela bih sve pomešano, kažeš, strogo, zagonetno ali s komičnom grimasom. Miš-maš, takav je život. Suze i smeh. Svetlo i tamno.
E, malo je sjaja u mom životu, Veselinka... Ali i to je prošlo kao što sve minuti mora... Dakle, miš-maš, ali najviše PRIČU. Dobro. Priču o Sokobanji, srcu srca mog. Dobro, dobro. Vesela, slobodno pitaj, ti me ne možeš omesti, ne, nismo od juče, bre!
Gde smo sad, pitaš me u mraku.
U Bovanskom tunelu, Vesela, zar ne "vidiš" ili, tačnije, zar ne osećaš kako se uzdižemo? Lokomotiva raširi "krila" pa "letimo", divno, NAVIŠE... onom "svetlu na kraju tunela". Kad se kompozicija voza "uspuže" do vrha uzdignutog tunela, odatle počinje sokobanjski vazduh, "dođeš star - odeš mlad"... ugledaćeš Sokobanjsko more, zeleno-modro, melem-vodu, kako se talasa sve do sokobanjske luke Carina, odakle put vodi prema Rtnju, njegovom golom i oštrom Šiljku, a, s druge strane, prema Prevalcu. Pa onda, Moravicom, sredinom Šiškovog vira, preko Župana, Šest kaca, uzvodno, do Lepterije i Sokograda... i dalje, na putu za Bugarsku... s prostom torbom o MRŠAVOM RAMENU...
Kažeš da voliš more, Sokobanjsko more, dušice?
Ponavlja to više puta: volim, volim...
A vidovit Stojan, iz Jošanice, davno je video brodove, usidrene kraj Šiškovog obora za svinje, dragi Dragi, pozdravljam te! Eto, more je već tu, a brodovi će doploviti kasnije, i pisci su vidoviti, znaš!
Sve izmešano, miš-maš, tako?
O, Vesela, Sokobanjci su majstori za pričanje priča. Bićeš i pićeš! I ostaće ti mokar jezik. Obrazi, opušteni i tužni. Oči, suzne. Zagledane u Janior. Poverovaćeš. U priču i njene junake... OVE PRIČE IZ ROMANA, u ono, dušo, blaga, što je bilo, jest i što će, avaj, biti kad i nas, Vesela, više ne bude jer samo je vreme večno...
Elem, isto ovako kao ti i ja, vozio sam se jedne kasne jeseni ovom prugom. Ušao je putnik, putnik u moj kupe, kupe koji sam rezervisao da mi niko ne smeta.
PUTNIK.
Izvukao je crvenog vrapca iz džepa, pečenog... i počeo da priča.
Valjda da jede?!
Da, Vesela, da jede i priča... Crvenog vrapca, možeš zamisliti!... Znaš li priču o crvenom vrapcu?... Ne kaže se znam... Ne kaže se kako se kaže...
Odmah me je napao da sam sveznalica. Kaže, vidi mi se na licu da sve znam, SVE!
To reče i izbaci oglodanu koščicu kroz prozor. Iskren neki čova. Ruke u rukavicama, belim, BELIM! Odmah sam znao s kim imam posla...
Ko sve zna, sveznalica je, bilo je njegovo bespogovorno mišljenje. Ali,  pokažite mi ga, baš da vidim i jednog takvog! Hm. Malo je takvih u svetu, pričajte šta hoćete.
Ljudi se rađaju, dobijaju pisma i umiru.
U međuvremenu, ostare ili ne ostare, zavisi od sudbine. Neko postane činovnik kao on, ne kao ja... a ni kao stric iz Šapca... Njegov stric.
To su misli, nabacane i sažete, mog saputnika... umalo ne rekoh SAPATNIKA!... u vozu. On voli da priča. Ja volim da slušam. Činjenica da smo se, mada sasvim slučajno, našli (bolje: upoznali) u istom kupeu, izravnala je sve naše razlike. Imao je u glavi što i ja. Poznaje gospožu Živku. I kako se udala Marija, sirota. Čuo je za smrt Katarine i Radenka. U Beogradu je, kaže, kupujući NA SAVSKOM PRISTANIŠTU bajate kolače, saznao za Laneta i Linu i njihovo ludo doba. Nije mu, kune se, nepoznata ni gospođica Darija, arhivarka, ni njen strah da je ne odnese vetar s Ozrena. Neznanka, takođe, poznata mu je, mada ne zna šta se s njom na kraju desilo (ja ću mu reći). O, Bože, kao da se i za nas sve ne zna?! I za tebe, i za mene, i za svakog. Čačka zube i osmehuje se. Igra mu čačkalica. Kaže da bi voleo da makar još samo jednom, pa makar i u SNU, vidi one dve DALMATINKE, pojede kašičicu meda i popije gutljaj vode s njihovog dlana, DLANA... Čuo je i za Mešu, sve zna o njemu... ali neće da raspreda, broji stanice, STANICE, pa se, kaže, može zabrojati i IZAĆI u pogrešan život!... Hm, važno je da je priča prava... A o ispraćaju na groblje, kroz mesec ili godinu, ne treba ni govoriti mada smo svi smrtni.
Ali ja ne bih hteo da budem sveznalica.
Moj sagovornik je čovek mojih godina, moglo bi se reći sredovečan, ali, Vesela, ja nikad javno ne prišivam sebi takvu odrednicu, obavezno izbegavam, uostalom, čovek je onoliko star koliko izgleda u ovalnom ogledalu, recimo oko pet sati posle podne, UZ PIVO... Kasnije će biti reči o jugu i selicama...
Čim pređemo kraj prve polovine života, skloni smo da početkom druge dolazimo do poena putem ubiranja sažaljenja.
Imao je moj SADRUG na istom putu čak istu kravatu, isflekanu na istom mestu, naravno i SREDNJE SLOVO, i to se dešava na svetu, bilo nam je isto i ne treba se, sad, zbog tog nepotrebno iščuđavati i usporavati tok priče.
Pitam ga, poverljivo, otkud mu običaj da na dasku pribada leptirove.
Duga je to priča, kaže. Eto, nastavlja on, nas dvojica se vozimo u vozu, SEDIMO, dok napolju izdiše jesen, MEZETIMO, brojimo bandere, žalimo se na sadašnje dane, a budućnost može biti samo bolja!
Ne shvatam.
Pa u tom i jest stvar!
Smrt je svakom od nas za vratom i ne može se odgoditi. Ko na tom radi, mora čitati samo lakšu književnost, samo vesti s poslednjih stranica novina, tamo gde nema zemljotresa i poplava, zločina i požara, tamo gde su ukrštenice, rebusi, lažni mali oglasi, danas lepo i sunčano, sutra slab i umeren, jadan nam VETAR...
On zna sve! ON ZNA SVE...
I ja, takođe!...
Sin krojačice, brzo sazreo, otac ga, dok nije naprasno umro, vodio na sve cirkuske predstave, u školi se ničim nije isticao, dlanovi mu se uvek malo znojili, bili orošeni, voleo da tamani šećerleme, naročito šarene luše u obliku malog štapa, kapu po ko zna koji put gubio te stalno bio bez nje (bolje nego bez pameti, što bi rekao Milija Kraka), s rođacima bio u zategnutim odnosima, umesto šibice, koristio je upaljač.
Najzad, to s čiodama... umalo ne rekoh ČIOPAMA!... nije ništa neobično... Dalmatinke bi rekle ČIOPE... Toliko naučnika u svetu klasificira, secira... bez K!... insistira! Da se...
Da se, kojim slučajem...
DA SE, KOJIM SLUČAJEM, ISTIM VOZOM VRAĆAMO... imao bi vremena da mi ispriča o leptirovima, sve. I o mravima, takođe. Ali za njih bi bile potrebne sve pruge i svi vozovi, toliko je mnogo stvari o mravovima... Namiguje, zašto?!...
Voz klopara. 9 - 10... subota - nedelja... gore - dole... Lane i Lina... Banjica - Jošanica... Prevalac - Podina... zima - proleće... Vozimo se...
Vozimo se u sumrak...
VOZIMO SE U SUMRAK POKRAJ CRNIH STRNIŠTA, gde je, u već davnom letu, šumorno klasala pšenica... i letele... na kraju leta... ptice slamarice...
Ništa, od tog, sad.
Samo teška pruga, umorni putnici, izgužvane novine, kasna jesen za staklom, samo priče, bezbroj priča, kao naša, šta je bilo, šta jeste i šta će, avaj, biti...
Pita me imam li svog berberina.
Nemam.
Kaže mi da grešim.
- Grešite! - to je bila njegova reč.
Pa mi priča kako je služio vojsku u Aleksincu i zamilovao tamo devojku. Kasnije, nikad je nije video. Zapravo, jest, jednom, ali kao da ne beše ona. Kosa kovrdžava, oči pune sjaja, usne nabrekle, bubre od vrele krvi, kaputić tesan, samo što ne pukne, užasnuo se, kaže, pitaš zašto, te i takve promene, odmah, zatim, ispitivao je sebe u ovalnom ogledalu, da, bio se promenio, drukčijim očima je i on nju gledao, nije čudno što je nije prepoznao, toliko godina je prohujalo... a kao pucanj biča!... od njihove školske ljubavi (i poljubaca, ispod kaputa, u ovom istom vozu, na ekskurziji, u Knjaževac)... promenila se ne ona nego njegove oči!...
Voz se, iznenada, po četvrti put, zaustavio na otvorenoj pruzi, kao u životu prepuštenom na milost i nemilost radosti. Gde smo se nalazili? Šarbanovac? Trubarevac? Beli Potok?... Možda Golak, čak na drugoj strani, ispod oblaka, ko zna? U svakom slučaju nije Resnik, i u mraku bi prepoznao nizbrdicu i čuo žubor žive vode, dole. Tu je, davno, DAVNO... jeo vreo čorbast pasulj drvenom kašikom a posle pevao u horu uz svetlost fenjera...
Izašli smo u mrak s ostalim putnicima. Da se nadišemo. VAZDUHA. Jesenjeg, JESENjEG. Jadan nam vazduh!
Noć je bila prohladna. Neko od putnika uzviknu da je osetio sneg na obrazu. Pa još jedan. SNEG. Čulo se u mraku.
- To su pesimisti! - oštro će moj saputnik. - Treba verovati u proleće. Ono dolazi. UVEK...
Vesela se nasmeja. Čitala mi je misli.
I šta je još rekao?
Upita me da li je, možda, moje metalno dugme koje je pronašao na podu kupea. Dade mi ga u mraku. Opipao sam. Čudno, učinio sam to iako takve dugmadi nemam.
- Nije moje - rekoh. - Siguran sam, siguran... KOLIKO MOGU BITI...
Koliko mogu biti jer, ipak, ovo su samo dnevničke zabeleške, krhko je znanje...
A on se nasmeja, glasno.
Kaže, vreme utiče na njegovo srce i dušu, što se sunce više topi, topi se i on, sam... JESEN, voz, putovanje na poslednju stanicu, da li će se vratiti, ne zna, ništa ne zna, a ne može se ni znati... Jesen, voz, putovanje u... To je jače od njega, to propadanje u vremenu, bolje reći nevremenu, JESEN, voz, putovanje... Dođe mu da... Čim sunce zađe, čim veče padne, čim duša zaplače, JESEN, vozić... Srce mu titra kao na oštici noža, JESEN...
Lokomotiva je šištala, u maku. O, Bože, U MESTU SMO PUTOVALI! Čekalo se na signal. Navodno. To je bila naša zajednička pretpostavka. Putnici su se vrzmali oko vagona, sudarali u pomrčini, uzvikivali, ljubazno, PARDON, NIJE NAMERNO, OPROSTITE... Neko, u šali, upita da li ćemo stići do dvehiljadite.
A hoćemo li, upita Vesela.
U istom trenutku moj saputnik i ja, dodirnusmo se ramenima. Dodir kao u ogledalu, moje desno, njegovo levo rame, U OGLEDALU. Čula se vriska divljih gusaka u visinama. Gospoža Živka je volela ptice selice. Videti ih, naravno, nismo mogli. Pa ipak smo istezali vratove po navici iz dnevnog života. Selice su ostale skrivene. Ni smrt gospože Živke ne bi tu ništa promenila. Nečije dete tri puta uzviknu mama...
Sad su se divlje guske našle tačno iznad nas. Siguran sam da su svi krivili vratove kao mi. Mirisne varnice iz lokomotive, tvrd vrisak divljih gusaka i zvuk neke daske koja pada u obližnjem kupeu. Kao vriska vinskih čaša u ekspres restoranu, u Zemunu, čak na udarce čekića po nakovnju Kode kovača.
Ptice.
Žure u toplije krajeve. Na jug.
A kud ćemo mi, tužne izbeglice?!
Nema potrebe žurbi, reče on. Cilj je uvek postojan, samo ga treba izabrati. Treba se umeti orijentisati u svetu. Znati. GDE je sever. Odakle POČINjE jug. U KOM smeru je istok. Kakav kraj će imati ZAPAD. Kad to naučimo, nijedna so neće nam biti preslana.
Selice, to, znaju.
I gospođa Živka je znala.
Neki putnici, palili su cigarete. Ukus slobode! Miris... dima. Selicama, u letu, činilo se, to kao zamena za zvezde. U moru. U Moravici. MOJ MIR. MON REPOS. DOM MILANOVO. Vraćalo im je nadu da su blagi predeli blizu, predeli juga. Nema potrebe žurbi, ponovi moj saputnik u mraku.
Povučeni smo na pisak lokomotive... Nema, više, povratka!!!...
Ujutro, mog saputika nije bilo. Izašao. Ako nije iskočio. Na nekoj stanici. U mraku. A valjda i na pravoj stanici.
So-na-ta...

Нема коментара:

Постави коментар


Časopis za umetnost i društvena pitanja