среда, 23. март 2011.

Jelena Radosavljević: Grad na LSD-u


Sedim na prozoru svoje sobe, gledam u zvezdano nebo. Napolju je hladno, pa svaki izdisaj izgleda kao beli oblak u koji ispisujem reči, svoje misli… Grad je na LSD-u. Iz svake sobe, svakog stana, svake kuće izlaze oblačići kao iz stripa. Sve su to nečije misli. Toliko toga da se pročita, ali koncetrišem se na boje koje izbijaju kao vatrometi.
U grudima kao da osecam da se budi crvena boja. Polako buja, buni se, izlazi iz mene. Na trenutak videh strah na mom licu, bez ogledala, bez odraza, samo sam videla van sebe. A onda me je sreća obasula i počela sam da pucan crvenu iz grudi.
Na nebu je mnogo boja uz moju crvenu, šaraju, igraju i prave nova sazvežđa barem na kratko. Ali onda su i kućice i zgrade krenule da svelte naizmenično, kao novogodišnja jelka, tako lepo, usklađeno, kao muzika. Kao da neko velikom rukom virtuozno svira klavir. Prosto prefektno, toliko perfektno da počinje da hipnotiše. Ljudi na ulicama počinju da igraju, nekontrolisano da se pomeraju kao da su opsednuti muzikom. Uz sve te boje, misli, sve izgleda kao ’80-te. Ali sve je tako uravnoteženo, pa izgleda kao raj u boji, u najnovijoj tehnologiji.
Pomislih bolje od ovoga ne može biti, sve je tako divno čak i vatromet gledam iz prvog reda, ali u tom trenutku prolazi beli balon pored mene, zbunih se, a onda mi nešto odvrati pažnju: nad celim gradom dižu se beli baloni. Brzo se uhvatih za njega, toliko brzo da nisam ni bila svesna da letim. Let uz balon, miran, lak, uravnotežen. Kao da je gravitacija nestala. Gledam ispod i dalje ljudi igraju, muzika ne prestaje da svira, sve i dalje svetli kako na tlu tako i na nebu, a ja kao da lebdim u neutralnom delu između. Toliko je magično da ledi reči u vazduhu, usporava rad organizma, ali pravi fabriku slatkiša u mozgu. Stoga dok pričam svoje misli naglas imam ukus čokolade u ustima. Zato ću svaku misao izreći jer jede mi se čokolada. 
Purpurna boja jednih grudi prošla je direktno kroz beli balon moj. Pukao je, konfete su izletele, a moj let ka zemlji bio je obložen jastucima. Purpurna boja obuhvatila je moje telo i dovela me do svojih grudi. Magično putovanje i uzbudljiv susret napravlo je leptire od moje kose koji su neprestano golicali moju maštu.
Nalazim se opet na prozoru sobe, ali ne svoje, već na prozoru dečka purpurne boje. Tako sedimo zajedno dok pravimo duge i gledamo čarobne ternutke koji se pružaju ovim  gradom, uživamo u momentu koji se širi dalje, i uživamo u svemu što nam ovaj LSD grad daje.

Нема коментара:

Постави коментар


Časopis za umetnost i društvena pitanja