петак, 31. децембар 2010.

Primož Vresnik: Momčilo Nastasijević, u sjeni košulje deda

Primož Vresnik
MOMČILO NASTASIJEVIĆ, U SJENI KOŠULJE DEDA
simbolistička narodna drama u jednom proširenom činu, sa mnogo dramskih slika, devet po redu
Osobe:
MOMČILO NASTASIJEVIĆ, pesnik, dramski umjetnik, esejista iz Gornjeg Milanovca, samo kao off glas na pozornici
CRNI ČOVEK, Ljubinko Aleksinac, izmišljeni književnik, živi samo u ovoj predstavi, glumac u predstavi
DUŠKO RADOVIĆ, slavni srbski aforista iz Niša, off glas
KOŠULJA PRVA, zaista istinita košulja, ženski off glas na pozornici
KOŠULJA DRUGA, zaista istinita košulja, ženski off glas na pozornici
KOŠULJA TREĆA, zaista istinita košulja, ženski off glas na pozornici
ORMAR, zaista istiniti orahov ormar, stoji usred pozornice, off glas
UPRAVNIK, izmišljeni Lazar Jabukovac, postoji samu u ovoj predstavi
PRETRAGAČ,  glumac u predstavi
ISTRAŽIVAČ, glumac u predstavi
NOVINAR, off glas
MILOJKO, đak trinajste beogradske gimnazije, off glas
RADISLAVA, đakinja trinajste beogradske gimnazije, off glas
ZBOR GLASOVA, nalik zboru glasova u opernoj predstavi, off glasovi
Polumračna pozornica prije predstave. Svetlo na pozornici  ponekad slabo struji ponekad jako. Na pozornici su smešteni: još jedan ormarić sa stolnom lampom. Orahov ormar stoji usred pozornice i mnogo košulja visi visoko u vazduhu. Nekve košulje su ispeglane, a druge izgužvane i uprljane. Najlepša su trojica košulja: srbska košulja sa jelekom, makedonska košulja i slična njoj ručno uvezivana, satkana bugarska košulja. Na stolki sa belom prtom prosute su mošanačke jabuke. Jabuke trebaju da budu male, žgoljave i poprskane sa vodom i to samo zbog sjaja na pozornici. Vrata ormara su prije predstave poluotvorena, a tekom predstave više manje zatvorena.Prije predstave lako zaduva nježan umetan vetar, zaduva u košulje koje se pomeraju i zatalasavaju visoko u vazduhu.  Vetar piri u košulje. U pozadini pozornice visi bela stena sa grafitom. U pozadini pozornice stoji jedna srbska ikona, zapravo jedan mutan obris ikone koji podržava arhaičko atmosferu scene.
Grafit izpisiva rečenicu:
SITNA KIŠA JEZIČKIH AKCENATA PADA NA ZEMLJU ZAPADNOG BALKANA.
Na pozornici se čuju i off glasovi. Prepletavaju se  govor off glasova sa glumom  glumca. Na pozornici se u vreme predstave ništa značajno ne događa, ništa bombastično, osim glume, možda nežno piri, zaduva vetar u košulje, možda se nekoliko otvore vrata orahovog ormara, a to bi i bilo sve. Osjeća se statička intelektualna atmosfera, rezervisana gluma, predstava nema ubrzanog ritma i žurbe.
Pali se snažno svetlo, počinje predstava.
Prva dramska slika
KOŠULJA PRVA:  Ko je izmislio sud za pesnike ?
ZBOR GLASOVA: Snovi su izmislili, snovi su izmislili, snovi su izmislili…
Zbor glasova govori rečenice ritmički i ubrzano kao u opernom recitativu.
Za kratko vreme na pozornici pojavljiva se medicinski dijagram čovekove usne šupljine, nakon tri minuta ova prezentacija dijaprojektora završava.
MOMČILO NASTASIJEVIĆ( off glas ): Zovem se Momčilo Nastasijević. Pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću tvrdim da je moj grkljanov poklopac original. Svestan sam da mogu zaglaviti pritvor školovanih interpretacija mojih književnih dela, e to se već dogodilo i to se naravno događa. Ali moja književna dela svejedno ne robuju školski dosadi. Ja nisam potpuno zaglavio zatvor škole. Praiskonstvo dolazi iz tame, a tama je talog neodređenog, tako da oni iz tame nisu samo zli i negativni. Ljudi, naročito političari traže društveni poredak i korist od književnih dela, a ja to ne mogu dati, kako da dam snove i neodređeno za fundament nekvih društvenih pokreta. Kamen temeljac u mojoj književnosti je neodređeno. Snovi slute na dobro, snovi slute na zlo, nemoguće je odrediti snove, nemoguće je narućiti snove, nemoguće je birati bilo kojeg za društvo u snovima, jer snovi biraju ljudi, događaje i simbole koje ćemo snivati, oni sasvim okupljaju naš mozak od sna.
KOŠULJA PRVA: Ko je izmislio sud za pesnike ?
ZBOR GLASOVA: Snovi su izmislili, snovi su izmislili, snovi su izmislili…
MOMČILO NASTASIJEVIĆ( off glas ): Zovem se Momčilo, rođen sam u Gornjem Milanovcu. Pod  punom krivičnom i materijalnom odgovornošću tvrdim da su moje glasne žice moja prirodna bašta, najprirodnija, ako hočete da tako govorim i da vi tako čujete. Muzika dolazi u jezik, čim progovoriš, ti si  zapevao sa bojom glasa koji dolazi iz najdubljeg prostora usne šupljine. Vazduh koji izlazi iz pluća naiđe u crvenocrnom grkljanu na glasne žice. Njihov položaj je uvjek dvojak: otvoren i stisnut, stisnut i otvoren. Kad su glasne žice stisnute, vazdušna struja koja dolazi iz pljuća pokrene jih i one zatitraju. Titranje proizvodi zvuk, a zvuk je obojen sa nacionalnim akcentom. Iz mesa i vazduha dolazi govor. A jezik visi kao nevidljivi oblak nad našim grkljanima. Moje pesme znaju dubinu i visinu. Bezzvučni se glasovi stvarajo tako da zračna struja prolazi između otvorenih, tako zvanih mirnih žica, koje ne trepe. Porodili su se glasovi iz dubina  čovekovog tela, porodili su se kao novorođena deca i prolazili kroz grkljani poklopac, tamo su stekli boju, dobijali boju svetlog dana, a i boju tamnog vilajeta. Glas je obložen bojom vidokruga govorca, njegovog mesta boravka. Sva novorođena deca su krvava i tako ubojeni glasovi proizlaze iz grubog mesa. Govor je već fina biologija, fina lingvistička biologija, jezik je simbologija… A fizički jezik je najbitniji govorni organ, bez biologije na ovome svetu se ne može, kako vam to drago ili ne drago bilo…
KOŠULJA: Ko je izmislilo sud za pesnike ?
ZBOR GLASOVA: Najluđi snovi, najluđi snovi, najluđi snovi…
MOMČILO NASTASIJEVIĆ( off glas ): Zovem se Momčilo, živio sam u despotovičkom, moravičkom okrožju. Pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošču tvrdim da sam bio uvijek folklorista i nikada nacionalista. Kad kažem folklorista, to znači i golotinju i atmosferu našeg svakodnevnog života koja je procurila iz drevnih statičnih kutaka naše svesti i zakutaka naše životne  zemljopisne sredine. Iz nepokretne pokretne Večite slavine. Meni se sve blisko i domače pretvorilu u neodređeno. Bliski mi poljančet pretvorio se u tamni  vilajet. A tamni  vilajet je i čovekova usna šupljina, tamo ima puno misterija. Jezik je naučna stvar. Govor je misterija surovog mesa i fine lingvistike. Grkljanov poklopac  je napitnut sa nevidljivom i vidljivom narodnom bojom. A tamni vilajet je ono neodređeno u čovekovoj duši, duši trebaju i kišni dani onoliko kako i sunčani talasi. Duši trebaju mrtvi i živi. Tragao sam za golotinjom života…
ZBOR GLASOVA: Bliski mu poljančet pretvorio se u tamni vilajet, bliski mu poljančet pretvorio se u tamni vilajet, bliski mu poljančet pretvorio se u tamni vilajet.
Zbor glasova ubrzano i ritmički govori ove rečenice nalik recitativu u opernoj predstavi.
KOŠULJA PRVA: Košulja sam sa sela, tkanina od svile, bela kao kreč, bela kao zidine apoteke, bela kao dečja aureola, satkana od snova. Dečja tama je nevina, a u jednom  u ovoj tami postoji duboka tama neodređenog. Deca se mnogo plaše svojih snova, jer osećaju neodređenost u tom noćnom svetu, a i vide paralelni svet. Vide onaj svet kojeg odrasli ne vide i ne prihvaćaju.
ZBOR GLASOVA: Stenice ne jele košulje, pa proživ, stenice ne jele košulje pa proživ, u varoši nočnoj, golubiči v varoši ne bili gradski, stenice ne jele košulje, pa proživ…
Druga dramska slika
Na pozornici pojavljiva se crni čovek, obućen u crno odelo, dodiriva se košulja i porazgovara sa njima.
CRNI ČOVEK: Živela si svileni život ?
KOŠULJA PRVA: Ne. Nisam.
CRNI ČOVEK: Kako nisi ? Satkana si od svile ?
KOŠULJA PRVA: Da, a nisam živela svileni život.
CRNI ČOVEK: Pa kako nisi ?
KOŠULJA PRVA:  Rekla sam ti već, ja sam košulja sa sela. Selo mnogo brže i ranije uprlja košulje nego grad.
CRNI ČOVEK: Izronio se znoj u tebe ?
KOŠULJA PRVA: Mnogo znoja je procurilo u mene, mnogo znoja izronilo u mene.
CRNI ČOVEK: Jer si ikada videla znojne pore ?
KOŠULJA PRVA: Jesam, jesam, mnogo puta. Sa mnom nije vredelo samo lepo, jednog dana me nisu više nosili na sahranama i venčanjima nego su me obukli ljudi za sasvim radni dan. Kad su me obukli, to je donelo nekvo značenje. Nekada, kad so me obukli, to je slutilo na zlo, a više puta moja prisutnost na venčanjima slutila je na dobro; sve je bilo kao u snovima, a zaista, izbegavala sam radne dane i radni život. Bila sam suviše dobro ispeglana i svilena da bi me videli radni dani. A jednog dana me sa pocepanom rukavom obukla jedna seljačka pepeljuga, bila sam pocepana dronja, napitnuta sa radnim znojem …
CRNI ČOVEK: Koji si ti košulja? Ovde ima mnogo košulja. Ne snalazim se dobro na ovome mestu. Reci mi ti: koja si ti košulja ?
KOŠULJA PRVA:  Košulja bez svilenog života.
CRNI ČOVEK:  Pa to već znam, znam i vidim. Ovdje ima mnogo košulja bez svilenog života, a reci mi već jednom: koja si ti ? Glas ti čujem, čujem jezik tkanine.
KOŠULJA PRVA: Pogledaj dobro…
CRNI ČOVEK: Vidim mnogo košulja, a ne vidim tebe košuljo draga.
KOŠULJA PRVA: Zašto si tako zapošljavan sa pojedinačnim stavovima ? Sa tim da vidiš  samo mene ?
CRNI ČOVEK: A zašto si tako tajanstvena ? Toliko opšta da mi ne pokazuješ svoju jednu pojedinačnu prirodu. Pokaži mi sebe, svoj vlastiti stav prema svetu, a ne sve ove košulje. Bio bi ti zahvalan kad bi bila konkretnija i ne tako opšta.
KOŠULJA DVA: Treba ti pomoć, stranče ?
CRNI ČOVEK: Ko si ti ?
KOŠULJA DVA: Nosio me čukundeda.
KOŠULJA TRI: Treba ti pomoć, matori ?
CRNI ČOVEK: Nisam matori. Nisam imao te sreće. Ko je tebe nosio ?
KOŠULJA TRI: Baka.
KOŠULJA ČETIRI: Mi smo tamni jezik orahovog ormara. Mi smo tamni jezik vilajeta. Uprljane od selačkog načina života. Reci mi: vidiš ti mene ? Počešljala sam ti kosu i poljubila lice, prije jedne minute ?
CRNI ČOVEK: Prije jedne minute, prije jedne minute minutkice ljubile mi lice sve ove košulje, dodiravali me svi ti rukavi, toliko svile mi pred očima, toliko svile mi pred očima…
KOŠULJA DVA: A i ti nisi živeo svileni život, stranče ?
CRNI ĆOVEK: Koja sam ja budala da razgovaram sa košuljama. Naravno da nisam živeo svileni život. Koja sam ja budala da razgovaram sa tkaninom.
KOŠULJA: Zar nisi video u tamnoj noči putnika u vozu koji nije imao te sreće da sa bilo kome porazgovara i on tako razgovara sam sa sobom. Koja je bio on budala, stranče, to niko ne može da sudi, zaista niko, niko da sudi i prosudi…. Budi nežniji do sebe…
CRNI ĆOVEK: Zašto čovek po toliko decenijama poludi ?
KOŠULJA ČETIRI: To je samo druga strana moždane hemisfere.
CRNI ČOVEK: A ja sam u mađioničarski sali.
Zbor glasova ubrzano progovorava moravičko- nastasijevićeve rečenice.
ZBOR GLASOVI: Stenice ne jele košulje, pa proživ, stenice ne jele košulje pa proživ, ne jele košulje, ne pište streje u varoši nočnoj, ne pište streje u varoši nočnoj…
Treća dramska slika
Na početku pozornice pojavljivata se glumca.
ISTRAŽIVAČ: Ko je subjekt ?
PRETRAGAČ: Kako ?
ISTRAŽIVAČ: Ko boravi u ovoj sobi ?
PRETRAGAČ: Čovek sa poslijeratnim sindromom. Slali su ga protiv njegove volje na front.
ISTRAŽIVAČ: Ajde da ga pozdravimo. Ajde da porazgovaramo sa njim bre.
PRETRAGAČ: Ne, ne, njemu je najbolje kad je sam. Nije agresivan. Nikoga ne vređa. Na radni terapiji postigao je dobre rezultate. Naroćitu su mu dobri književni radovi.
ISTRAŽIVAČ: Šta piše knjige ?
PRETRAGAČ: Znate, Ljubinko Aleksinac, je naš čuveni perspektivni pisac. Odali su mu priznanje čak i u inostranstvu.
ISTRAŽIVAČ: A šta radi perspektivni čovek u našoj zgradi ?
PRETRAGAČ: Smetnje. Promašaji u mozgu. Tako. Ponekad se neobično ponaša. Ponekad razgovara sa košuljama.
ISTRAŽIVAČ: A vi ste već zauzeli stav ?
PRETRAGAČ: Medicinski stav ? Ne, nisam. Znate ovo je nekva druga realnost, nekav paralelni svet. Sami ste rekli da naši bolesnici zapravo to nisu, bolestni, nego da prihvaćaju nekvu drugu realnost da su jednostavno drugačiji.
ISTRAŽIVAĆ: Dajete mu lekove ?
PRETRAGAČ: Ne.
ISTRAŽIVAĆ: Samo analgetik kad ga zaboli glave. On nije agresivan.
PRETRAGAČ: Šta se rekli – on razgovara sa košuljama ?
ISTRAŽIVAČ: Neobično da.
PRETRAGAČ: Vi to ozbiljno govorite ? Zvuči veoma detinasto…
ISTRAŽIVAČ: Najozbilnije. Tako. Košulje vise visoko u vazduhu u njegovoj jebenoj zlati sobi, on jih dodiriva, znate to je isto kao ritualno dodirivanje zemlje kod praiskonskih naroda. Drevni ritual. Tako. Starosedelački obred, da tako kažem.
PRETRAGAČ: Zašto je ovdje ?
ISTRAŽIVAČ: Ljudi smetaju takvi ljudi kao što je on. Neobično se ponaša. On se dodiriva košulja na svima javnim mestima i razgovara sa njima.
PRETRAGAČ: I drugačiji ljudi imajo pravo na život.
ISTRAŽIVAČ: I ja sam istog mišljenja. Sa obzirom na njegovo ponašanje ljudi postavljaju pitanja.  Mnogo pitanja. Tako ! Za prosečnog čoveka on treba da bude lud i zato je ovde.
PRETRAGAČ: Sutra ga pustite kući. Bez odugovlačenja.
ISTRAŽIVAČ: Sa vašom dozvolom. Sa dozvolom upravnika.
UPRAVNIK: Jel matori opet lupao ?
ISTRAŽIVAČ:  Dobar dan, gospodine upravnik.
UPRAVNIK: Pitao sam: Jel matori opet lupao ?
PRETRAGAČ: Ko je lupao i koga je lupao u ovo doba ?
ISTRAŽIVAČ: Gospodine pretragač kaže da pustimo čoveka.
UPRAVNIK: On nije ovde zbog svoga ponašanja nego zbog svojih stavova.
ISTRAŽIVAČ: Meni ste rekli: zbog ponašanja.
PRETRAGAČ: O kojem lupanju vi govorite, čoveče. Na koga se to odnosi ?
UPRAVNIK: Jel ste ikad pročitali kakav njegov književni esej ?
PRETRAGAČ: Nisam. Šta zapravo piše ?
UPRAVNIK: Da su on, Vasko Popa i Momčilo Nastasijević folkloristi neodređenog, nešto najbolje što je imao srbski narod do sada.
PRETRAGAČ: Sa tim bi se slagao. A nisam zagrijen čitaoc, nakon svih ovih dosadnih šolskih godina ja sada najviše volim čitati stripove.
ISTRAŽIVAČ: Pa ja ipak mislim da je to njegov lični izbor srbskih književnika,  nije objektivan… Spisak je zapravo dugačak. Moj spisak omiljenih književnika poklapa se i sa narodnim  mišljenjem: Sremac, Marković, Stanković, Jakovljević…
UPRAVNIK: Mi trebamo ljude, ponosite, vredne svoga naroda. Ponosite.
PRETRAGAČ: Prestanite sa teorijom super biologije našog naroda. Šta je ovo sada nacionalna proslava ? Dosta jih je bilo. Mitinga. Skupova. Jezika visoke sofisticirane politike. Ja se jednostavno pitam: šta će biti sa našim malim čovekom, sa njegovom socialnom bodućnošću ? Ljudima treba napuniti srce i stomak. A to sa realnim stvarima, ne sa antikvarima iz muzeja. A svaki dan možemo u novinama pratiti svađalice između levih i desnih političnih stranaka. Šta imamo da ponudimo mladim ljudima ?
UPRAVNIK: Šta vi niste rodoljub ?
PRETRAGAČ: Svako voli svoj kutak na ovome svetu. Šta vas zapravo smeta ?
UPRAVNIK: Sa ovim intelektualcima se nikad ne zna.
PRETRAGAČ: Sad sam vas dobio. Najbolje se osećate kad imate ljudi pod ključem, a ?
UPRAVNIK: Tako su me odgojili. Zar nije to još uvijek najbolje ?
MOMČILO NASTASIJEVIČ( off glas ): Ja nisam bio nikad nacionalista nego folklorista neodređenog.
UPRAVNIK: Ko je to rekao ?
ISTRAŽIVAČ: Pitanje se odnosi na ?
UPRAVNIK: To o folklorizmu i nacionalizmu. Rečenicu: nikad nisam bio nacionalista nego folklorista neodređenog.
ISTRAŽIVAČ: Vi upravniče.
UPRAVNIK: Ne zajebavaj !
PRETRAGAČ:  I ja sam čuo samo vas.
UPRAVNIK: Mene ?
PRETRAGAČ: Sutra pustite čoveka na svobodu. Neka se sutra on brine o sebi.Prekosutra razgovara sa košuljama koliko mu to drago bilo.  Možda će nestati molska kadenca života jednog dana i on će zaživeti. Niko mu ne treba prosuditi. Neka on još nešto naumi o Nastasijeviću za ovaj savremeni naturalistički i vulgarni svet.
UPRAVNIK: Mene su odgojili da imam stvari pod ključem. Tako je najbolje.
ISTRAŽIVAČ: Upravniče, ako tako nastavimo i nas će jednog dana neko da da pod ključ. Svako je uvredljiv. Svako može da zaglavi pritvor ili zatvor.
MOMČILO NASTASIJEVIĆ: Ja sam već zaglavio pritvor školovanih interpretacija svojih književnih radova, a nisam zaglavio potpun zatvor školske dosade.
UPRAVNIK: Ko je to rekao ? Istraživač, nemojte da se zajebavate sa mnom, ja sam čovek od položaja. Shvatite me ozbiljno, mi nismo u istoj  krvnoj grupi.
PRETRAGAČ: Dobro ste shvatili – mi nismo i nikad nismo bili.
UPRAVNIK: I vi, pretragač, i sa vama se nikad ne zna…
PRETRAGAČ: Došao je trenutak, zapravo sazrelo je vreme da si nasipamo nekolike čistog vina. Jel matori opet lupao ? Zbog takvih kao što ste vi Duško Radović je skinut sa Radia Beograd.Njegovi aforizmi Beogradu, velegradu, prelili su se u jednu lepu simfoniju o našom velegradu, bili su i još su danes nevine sadržajne prirode njegovi aforizmi, devičanski lirizam koji se podsmehljiva našim malim glupostima. A učinjena je jedna velika glupost kad ste ga skinuli sa programa radijske nacionalke.
UPRAVNIK: Niste bili tamo ! Što se petljate ? To su nekve starine iz osamdesettreće. Penzionisani događaji.
PRETRAGAČ:  U pravu ste. Starine, naravno starine, a vaši postupki niso penzionisani i nisu starine.  Još uvijek na neki način žive.  A još imate ključ !  Dajte mi ga.
UPRAVNIK: Šta vam pada na pamet i to zbog nekvih starina.
PRETRAGAČ:  Starine ? Ne, ne, to su novine.
UPRAVNIK: Rekao sam: starine.
PRETRAGAČ: Ne, ne, pogrešili ste, vaši postupki savlađivanja ljudi niso penzionisani, još uvijek su živi.
UPRAVNIK: Odavno. Ja samo dajem privatne časove…
DUŠAN RADOVIĆ: Penzionisani oficir daje privatne časove iz vladanja.
UPRAVNIK: Istraživač, nemojte biti duhoviti !
ISTRAŽIVAČ: Ja sam javno gradsko lice u psihiatrijskoj bolnici, mađioničarskoj sali, nisam aforista i još manje duhovit.
UPRAVNIK: Zar to nije bio vaš glas ?
ISTRAŽIVAČ: Nije.
UPRAVNIK: A vaš ?
PRETRAGAČ:  Ne. Nije. Šta ste vi opet naumili ?
UPRAVNIK: Zar moj glas ? Zar moja reč ? Zar moja rečenica ?
PRETRAGAČ: Ništa nismo uradili za svobodu. Još uvijek držite u ruci ključ !
UPRAVNIK: Neću da pustim na svobodu čoveka koji razgovara sa košuljama. Neću da pustim na svobodu sledbenika folkloristike neodređenog. Srbskom narodu treba jasni stavovi.
PRETRAGAČ: Pa to ja čitam u novinama svaki dan… jasni stavovi… Diagnoza je već davno pala. Šta će biti sa mladim ljudima ?
ISTRAŽIVAČ: Izvinite na mome skromnom  shvatanju vidokruga života, ali šta je to folkloristika  neodređenog?
UPRAVNIK: Neodređenog ? Ja se uvijek plašim onoga što ne shvatam i ja to ne znam.
PRETRAGAČ: Na Zapadnom Balkanu je najpogostija rečenica: ne znam, ne znam, znate, ja to ne znam…
Glumci u mraku koji u jednom padne na pozornicu, odlaze sa scene.
Četvrta dramska slika
MOMČILO NASTASIJEVIĆ:  Dozvolite da se obratim sa objašnjenjem, šta bi neodređeno trebalo da bude. Dete sakrio sam se u orahov ormar i kroz špranju promatrao svet, u tamnom ormaru ruka se mi je ispružila prema košuljama koja su mirisala lavandlom i ja jih dodirivao u toj tami. Težak je to miris bio, pun već davno padle kiše i ispraženog Sunca, težak je to miris u ormaru bio i punio mi pljuća. Ja sam kidao stvari do golotinje i zatamnovao prostore. Nestati, to je meni bila put i ćud i zato sam voleo tamu u orahovom ormaru. U dečjoj mašti ja sam mnogo puta čuo polumrak muzičkog basa koji se poklapao sa polumrakom orahovog ormara. Svako se od nas jednom u životu upleo u sopstvenu zamku: da li je domaće zaista domaće, određeno zaista određeno !?!
U pozadini pozornice pojavljiva se nova bela stena sa grafitom.
MAČ POEZIJE JE ONAJ KOJI KAP VODE PRESEĆE JOŠ NA DVIJE SITNIJE KAPI.
MOMČILO NASTASIJEVIĆ: Dete sam trčao i potrčavao kroz šume i gledao u potoke i reke. To sam radio po taktu svirke jedna genske uspomene davnih nomada Alana i romantičnih Slavena koji su se probudili u mojim genima. Srbi su genski poljubac više naroda. Moj pesnički ritual je bio obred njih- ljudi iz tamnog vilajeta, oni nisu samo zli i negativni nego su i određeni u neodređenoj tami i u tami se čuo kopitluk davno sahranjenih  konjanika,  kopitluk već davno sahranjenih tela koji su na svojim pomahnitalim konjima jurili i jure kroz moje pesme koje nekima zvuče više hermetički, neobično, a i nekima bizarno.
ZBOR GLASOVA: Pomahnitali konjevi, pomahnitali mrtvi konjevi, dobre pesme, dobre pesme… Deca vide tamu neodređenog. Deca vide tamni vilajet sa svojim očima. Deca su folkloristi neodređenog.
MOMČILO NASTASIJEVIĆ: Dete sam osluškivao ritam podzemnih voda. I tako  sam  usred šume pronašao nevidljiva vrata u zemlju i duša mi je bila u izdisaju kad sam jih otvorio. Konjaniki su dolazili na svetlo. Crni konjevi su ubojali moje nenapisane pesme. Kakav je to bio zastrašujući prizor. Ja dete koji bi se trebao igrati detinaste razbrajalice i sa plišanima medvedima, na domačem dvorištu, sreo sam gensku tamu,  nabasio na nevidljive pljuskove gena Alana i nasrnuli su na mene nekvi meni nepoznati regionalisti koji  su vikali da su davno zapevane pesme samo njihove. Mene je fasciniralo njihovo golo postojanje…
Kakva je bila to boja glasa ! Jedino lužički Srbi pevajo sa takvom tamnom bojom glasa, bojom koja je lepa i zastrašujoća u jednom, jedino oni pevaju na taj način o našom opakom i naopakom svetu.
ZBOR GLASOVA: Jezik se puni iz sopstvenih dubina, jezik se puni iz sopstvenih dubina, jezik se puni iz bunarskih dubina, iz dubine tela, iz titraja grkljanovog poklopca. Deca vide tamu neodređenog. Deca vide tamni vilajet sa svojim očima. Deca su folkloristi neodređenog.
MOMČILO NASTASIJEVIĆ: Dete sam potrčavao i u šačici nosio prve napisane pesme, već sam kopkao pesničkim rečima i gledao kako je šuma sahranjivala jesenje lišće. A u grudnjaku osećao drevne talase svoga naroda, a u meni žive i makedonski  genovi i to je jedan nevidljivi pljusak genova u mojim pesmama. A i nevidljive srednjevekovne ikone nosio sam u šačici.
ZBOR GLASOVA: Stenice ne jele košulje, pa proživ, stenice ne jele košulje, pa proživ…
Peta dramska slika
KOŠULJA PRVA: Košulja sam, sjaranila sam se sa tamom orahovog ormara, sjaranila sam se sa tamom tamnog vilajeta, a i druge košulje mi prave društvo, znatno mlađije i lepo namirisane od savremenih detergenata.
ORMAR: Košulja si, živiš u meni, u ormaru… Mirišeš lavandlom…
KOŠULJA PRVA: Košulja sam, mirišem lavandlom i pojede me tama orahovog ormara. Pojedeš me ti, ormaru, sa svojom starosedelačkom tamom.
ORMAR: Tama je u meni, za mojim zatvorenim vratima, a nije…
KOŠULJA: A nije ledenjača.
ORMARU: Kaži meni starom ormaru: ko na selu ne pišti ko guja u procepu ?
KOŠULJA:  Odgovara ti košulja: samo onaj ko nosi ovakvo košuljo kao što sam ja.
ORMARU: I kaže ti ormaru: sa takvom košuljom kao što si ti mogu da se zazjavaju po varoši mladiči, mene nosio čukundeda, ponosio se sa takvim tekstilom kao što sam ja, a sada sam satkaro stara… Nekad me jelek ljubio, prsluk od najbolje tkanine…
KOŠULJA: A sada su druga vremena…
ORMARU: Vremena rock kitatara i funk saksofona.
 Šesta dramska slika, opet off glasovi, pozornica je prazna, čuju se samo glasovi
Buka na školskom hodniku, čuje se odmor u srednoj školi.
NOVINAR: Da li nam se predstaviš ?
MILOJKO: Milojko, đak trinajste beogradske gimnazije.
NOVINAR: Znaš li Milojko ko je Momčilo Nastasijević ?
MILOJKO: Pa to je prvi srbski darker. Književnik.
NOVINAR: Zaista ?
MILOJKO: Pa video sam po neki dan u knjižari knjigu Rodoslov loze vampira.
NOVINAR: Jel ste rekli nešto o njemu na časovima srpskog ?
MILOJKO: Jesmo. Pa profesorica nam je rekla da je on, šta je on…
RADISLAVA: Hermetički pesnik.
NOVINAR: A ko si ti ?
RADISLAVA: Radislava, isto trinajsta beogradska…
NOVINAR:  Od dakle je on ? Gdje se rodio ?
MILOJKO: Rodom ? Iz Kragujevca.
RADISLAVA: Nije.
MILOJKO: Kako nije ? Što si pametna ? Što si nadrkana danas ?
RADISLAVA:  A što se ti dedačiš ispred mikrofona ?
NOVINAR: Molim pristojnije izražavanje, ovo je za radijsko emisiju Brazde srbske kulturne livade.
RADISLAVA: Merdevine znanja su ti klimave, momče.
RADISLAVA: Nastasijević je pesnik iz Gornjeg Milanovca.
MILOJKO: Dobičeš poen. Štreberice iz sladoleda.
Čuje se kako mu Radislava pokaziva jezik.
Sedma dramska slika
KOŠULJA PRVA: Šta si rekao ormaru ? Rock kitare, funk saksofoni ?
ORMAR: Pa funk saksofoni najbolje lete nad kišnovitim velegradovima i najbolje izrisavaju atmosferu velegradova.
KOŠULJA PRVA: Tamnovala sam u tebi, ormaru, decenijama, po meni su istegli ljudski prsti kad se radilo o sahrani ili venčanju, a obukao me jedan momak za rock koncert.
ORMAR: Pa funk saksofoni najbolje lete nad kišnovitim velegradovima.
Osmi dramski prizor
Na pozornicu prilaze upravnik i crni čovek.
UPRAVNIK: Imate kufer ?
CRNI ČOVEK: Imam.
UPRAVNIK: Jel ste se sredili ?
CRNI ČOVEK: Sređen sam, vidite.
UPRAVNIK: Utvrdio sam da je sa vama zapravo sve u redu. Neobično se ponašate, a mi nismo još naviknuli na neobične ljude.
CRNI ČOVEK: Jer nemamo dovoljno razvijenog civilnog društva.
UPRAVNIK: Znate, Aleksinac, meni treba sve da se bukvalno kaže, ja stvari samo bukvalno shvatam… Ja sam praktički čovek. A vi opterećujete život sa simbolima i metaforima. Meni folkloristika neodređenog ništa ne znači.
CRNI ČOVEK: Da li ste bili u komisiji koja je skinula aforista Radovića ?
UPRAVNIK: To so bila druga vremena.
CRNI ČOVEK: I kad će proći ova vremena proći, vi ćete viknuti: to su bila druga vremena. Čovek za sva vremena, vi ste čovek za sve položaje, vi ste klobasica za sve ideološke supe.
UPRAVNIK: Šta ste rekli ?
CRNI ČOVEK: Ono što ste čuli.
UPRAVNIK: Šta ste rekli ?
CRNI ČOVEK: Lazar Jabukovac, starina. Kad ste skinuli Brozovu sliku, stavili ste Miloševićevo.
UPRAVNIK: Matori, pa vi lupate !
CRNI ČOVEK: Nisam matori. Nisam imao te sreće.
DUŠAN RADOVIĆ: San svakog praseta je da umre kao svinja.
UPRAVNIK: Ko je to rekao ? Opet nekve javne halucinacije ?
PRETRAGAČ: Dobar dan, možda sam ja sada to rekao…
CRNI ČOVEK:  Pretragač, ja bih porazgovarao sa vašom košuljom, ako vam nije nezgodno ?
PRETRAGAČ: To je košulja moga deda.
CRNI ČOVEK: U sjeni košulje deda odvijaju se naši životi. Ali mi trebamo zameniti romantički muzej sa civilnim društvom.
PRETRAGAČ: Košulja deda govori romantički srbski jezik, naškoditi vam ne može sa svojom romantikom, ali neće vam ništa novo reći odnosno značajno. Ja se ipak pitam: šta će biti sa mladim ljudima ?
PRETRAGAČ: Upravniče, dajte mi ključ !
UPRAVNIK: Evo vam ga, ako vam je toliko stajalo do njega.
PRETRAGAČ: Da mnogo mi vredi svoboda i drugačiji ljudi imaju pravo na život.
Na pozorištne daske polako pada mrak.

Deveta dramska slika
KOŠULJA PRVA: Košulje su disale zadah tela, i ja među njima, disale zadah mrtvih tela, srodstva u prvom koljenu, nosili su me nekada baka, deda, čukundeda… Bila sem u ono doba paučinasto mekana i lepa. U tami  orahovog ormara videla sam crni jelek koji ljubi susednju belu košulju, belu kao kreč, belo kao zidine apoteke. I kad slačite košulje, jezik vam se izronio u ikonu. Pesnički jezik je kao starica ili devica maternjeg jezika… A za golotinjom jezika dolazi atmosfera… Dolaze  drevni konjevi atmosfere i drevna leksika…
Opet beli zid sa grafitom:
SITNA KIŠA JEZIČKIH AKCENATA PADA NA ZEMLJU ZAPADNOG BALKANA.
Grafit je poslednje što još vidimo u ovoj predstavi, a sada predstava zakjučiva kao sve predstave na ovome svetu sa mrakom.


Lična karta drame, kratko predstavljanje drame Momčilo Nastasijević, u sjeni košulje deda:
            Srbski pesnik i dramski umjetnik Momčilo Nastasijević ( Gornji Milanovac, 1894 - Beograd, 1938 ) je bio i esejista i tako u drami Momčilo Nastasijević, u sjeni košulje deda,  zauzima esejistički stav prema svojoj književnosti i objašnjava svoju književnost koja je crpila, dobijala svoju stvaralačku energiju iz srbskog praiskonstva i srednjevekovne pravoslavne kulture. Književni rad napisan je gustim jezikom. Drama traga za estetskim vrednostima srbskog jezika koje mogućnosti on pruža u izražavanju mašte, snova i realnosti. Drama je napisana u simfonijskom obliku i virtuoznost jezika je tu u prvom redu. Sa ovim dramskim činom ponovo se postavlja pitanje tamnog vilajeta na Zapadnom Balkanu i rad odgovara na to pitanje na drugačiji način, u duhu Nastasijevićevog traženja elementarnih, golih oblika života. A rad nije samo jedna arhaička drama, jer je dramski sukob postavljen u savremenu okolinu društveno prihvatljivog i neprihvatljivog. Rad nije lak za razumevanja, ali će sa svojom estetikom držati čitaoca u napetosti od prve do zadnje rečenice. Atmosferski pritisak drame Momčilo Nastasijević, u sjeni košulje deda je jak i nakon čitanja neče pasti.


1 коментар:


Časopis za umetnost i društvena pitanja