недеља, 25. новембар 2012.

Tomica Ćirić: Prirodna negativna selekcija

(genealogija srpskog atavizma)


Kad prvi Srbin iskoči iz Platonove pećine,
naprasno poput džeka-iz-kutije,
bi gladan i smeten, gologuz, rundav i prek.
Arheserbus imaše samo jednu urođenu manu,
sklon paradoksu, verovaše i u boga i u evoluciju.
Kako mu vremenom jedenje bogova ne napuni stomak,
započe sa konzumiranjem revolucionarnog štiva.
I okupi beslovesnu bratiju pećinsku, i ovo im reče:
Bratjo Serbi und sestre feministkinje, quo nam valja činit?
Našto da se pred svetom ružimo, mi, vazda pravoslavni
ateisti und sestre feministkinje? Za čiju polzu? Dupe drat?
Ako pristupimo Uniji jevropskijeh gora, da l' će nam ruže propevat?
'Oće l' Jevropa umeti da peva onako kako je estrada pevala o Njoj?  
Il' ćemo izvisit i za ono malo lipovog 'lada i kruškovače,
kada nam i guzice gorštačke budu brendirali k'o lak za cipelarnik.
Da ne pominjem polje korovskih božura, svetilište svih naših
mitoloških superheroja i nas samih, ortodoksnih bezbožnika.
Neg' ja predlažem da svi skupa atakujemo na susedno poljanče,
tamo gde belosvetska drtina Mc Donald ima farmu ovaca i
da ih ćapimo – jerbo koj' će nam moj američki ovčarnik usred
lijepe naše gore bijele, 'e l' su ovce 'e l' su labudovi, 'bem li ga!
A da onda, okrepljeni ovčetinom, podbunimo bratju iz rasejanja,
odnarođene gorštake preko bare i bratju-po-materi, lužičke serbe,
kozačku omladinu i ostalu balkansko-azijatsku nomadsku gerilu,
pa da svi skupa, nas i rusa 10x30 miliona + 10na9-i mandarinaca,
osvojimo celu planetu i osnujemo carstvo dostojno serbo-sapiensa.
A da onda pošaljemo našeg glasnika i na Mars, kažu da ima i
vangorštačke inteligencije, pa da porobimo i njih i da se proširimo.
No, prvo da izađemo iz ove usrane pećine Platonove (Helada u krizi)
mnogo nas je na malom prostoru, a već se usmrdele nekome noge,
pa da svi skupa krenemo na sve četiri strane, pa kud koji, širite
svuda moju besedu i ne okrećite se nikad, daleko je sunce. Amin.
I krenuše kolone Srbalja predvođene patrijarhom Darvinojevićem,
stigoše na kraj planete i tu naseliše plodan krš pustopoljine.

Arheserbus ostade sam u pećini i gledaše da se ne nasmeje
potomstvu: postali su punoletni, pa neka im, nek' lutaju svetom,
a i u pećini ionako nemaše mesta za sve. Dobro sam ih zajeb'o.

Нема коментара:

Постави коментар


Časopis za umetnost i društvena pitanja