субота, 12. новембар 2011.

Jordan Stavrov: Moj istok


(odlomak iz tajne sveske)



Još jedan moj školski drug, još jedna tuča i jedna pogibija. Iz Todorovog sela je bio jedan Dušan, nazvan Žućko, visok, mršav najsiromašniji đak, uvek je na sebi imao pocepano odelo i istrošene opanke, sve same poklonjene stvari. S njim sam se potukao u školskom dvorištu odmah posle nastave. Njegovo selo navalilo protiv moga sela. Svaki učenik izabrao svog protivnika. On je izabrao mene, ubeđen da sam ja, mršavko, najslabiji protivnik. Malo pognut, zaleteo se kao ovan i glavom me udario u grudi, onda se ritao nogama, kaljajući mi pantalone svojim prljavim svinjskim opancima. Kada videh da on ne namerava da prestane  s napadom dok me ne obori na zemlju i izgazi nogama, kako se tada radilo, munjevito ispružih desnu šaku i zgužvah njegova usta i kožu okolo njih. Nokti su se zarili u usnice i kožu, potekla je krv. Mada su mu bolovi iskrivili lice – da je crveno, nije znao – on je i dalje ritao nogama, udarao rukama, sve dok nije osetio toplotu svoje krvi, možda  i miris. Tada je prestao da me rita i udara. Krv je dugo brisao rukavom. Ja sam se odmah pokajao. Zašto sam ga okrvavio, zašto sam izbrazdao nedužno lice. Zašto to ne učinih nekom drugom? Ako sam morao da se branim, zašto to nisam učinio na drugi način? Njegovo lice je mene bolelo. Žućko, u ponedeljak ćeš biti dobar, brazde neće biti tako vidne, mislio sam da mu podviknem dok je napuštao školsko dvorište. Koračao je zadnji za svojom grupom, posramljen. Pobedismo ih, a? –  reče neko iza mojih leđa. Sramota je tući siromašne dečake, pomislio sam da mu kažem. Proveo sam besanu noć, čim sam malo zadremao, javi se Žućkovo lice, prvo čisto, pa okrvavljeno. Budan pomislim da imam još krvave prste, brišem ih o rukav košulje, tada nisam ni znao da postoji pidžama. I sutradan, u nedelju, u mislima sam bio stalno uz Žućka, njegovo lice sam video za vreme ručka, pomislio sam da je gladan, za vreme skupljanja granja u šumi, u povratku, uveče, dok sam pisao domaći zadatak, ispod slova video sam tragove krvi. Čudno, o Todoru, posle tuče na mostu, nisam toliko razmišljao, zašto?  Jedva sam  dočekao ponedeljak. Ujutru, idući livadskom stazom prema istoku, učini mi se da   sunce ne greje kao ranije, kao da za nečim tuguje. U grupi, bilo nas je sedam, jedini ja putujem sa skrivenom tugom. Tako sam putovao do mosta na kome smo delili megdan mi i oni: Žućko i njegovi drugovi. U odlasku u školu najčešće smo se tu sreli, na raskrsnici puteva ispred mosta. Prvi sam pogledao prema mostu i začudo, oni su baš tada bili na njemu. Laknulo mi je za tren, ali kada videh njihove pognute glave, zgrabi me osećanje straha. Kad sam video da nije među njima sva krv mi je jurnula u glavu. U bolnici je! U smrtnoj opasnosti! Osećam kako me zaliva osećanje straha, vidim da su mi ruke pobledele, ubrzano dišem, sve je u meni neobično: oči iskolačene, lice ukočeno, usnice iskrivljene. A oni ništa ne primećuju niti na meni, niti okolo sebe, jer su im glave pognute, nepomične, kao i ruke, telo, jedino što noge mrdaju i nose tela prema meni, koji stojim nasred puta i čekam da neko od njih kaže gde je Žućko. Na pet koraka ispred, najednom, svi su zastali. Prišla mi je devojčica Olga, stavila glavu na moje rame, zaridala, pa rekla: „Žućko je mrtav!“ Tada sam već bio čuo za Šekspira, za njegove tragedije, pročitao sam bio dosta romana sa krvavim sadržajem, plakao sam nad tim sadržajima, gutajući gustu, gorku pljuvačku, ali toga trenutka ostao samo ukočen, bez suza, pljuvački, bez misli, zaboravio sam da na ramenu imam Olginu glavu, da ispred stoje đaci, da smo na putu, ispod teče rečica, da je iznad Petrova kuća, bio sam u svetu gde radosti ne postoje, samo mržnja, tuče, bekstva, smrti. Olga nije pomerala glavu sa ramena, repovi njene kose su počivali na mojim grudima, pomislio sam da ih pomilujem, ali nisam mogao ruke da podignem, ili da je poljubim u lice, ali nisam smeo. Priđe Dušan, i nežno nas razdvoji, ćutke. Idući napred prema školi, nijedan da progovori, da spomene Žućka. Ne znam šta je bolje za mene, da ćute ili da pričaju. Olga je nekoliko puta okrenula glavu prema meni, jednom učini mi se, zausti da nešto kaže, ali bol je stegao grlo.  I u školi se  nije glasno pričalo o Žućku, neki tajni glas je svima samo saopštio da je Žućko mrtav. Očekivao sam da jedan od nastavnika glasno kaže da je Žućko umro. Zašto se ćuti o njegovoj smrti? Njemu najbliži đaci i komšije uporno ćute.
Posle tri sata nastave, za vreme školskog odmora, stojeći uz plot, posmatrao sam šta rade đaci. Učini mi se da su svi odjednom odrasli, ne viču, ne zadirkuju jedan drugog, ne misle više na igru, samo zamišljeno ćutke šetaju. Zašto ćute, zašto o njemu ne govore? Dok sam postavljao sebi ova pitanja, priđe mi Olga i reče: „Ubili su ga juče na granici!“ I odmaknu se. O ćutanju u dvorištu, u učionicama, nisam više razmišljao. U moju glavu stizala su nova pitanja. Zar zaista moraju odrasli ljudi da pucaju u dečake, makar oni i prelazili granicu, u nedužne i bedne, skoro gole, kao Žućko? I do kada? U  dečake koji se ne znaju braniti ni kamenom ni motkom, niti pesnicama, kao Žućko. Do kada? Bolje bi bilo da je u tuči slomio nogu i ostao hrom zauvek, nego sada mrtav. I zadnja misao za vreme velikog odmora poče da me muči, da nije slučajno bežao od sramote koju sam mu naneo dan ranije? 
Sutradan, vraćajući se iz škole, na putu do mosta Olga je pričala šta je čula o Žućkovoj smrti. Najden, spretan, lukav čovek, za koga se govorilo da je špijun, odveo je Žućka na granicu, da očiste šumu kraj nje. Prijavio se odgovornim ljudima na karauli i oni su mu dozvolili  da očisti svoj deo šume. Čišćenje graničnog pojasa je inače bilo obavezno, uglavnom se to radilo kolektivno. Najden je sekao do dna sve redom, deblja hrastova i grabova stabla sam je slagao u kupove,  a tanje, prutove i granje, slagao je Žućko. Graničari su ih držali stalno na oku. Jedu pa opet rade. Ništa sumljivo. A onda, dok se za trenutak udaljio graničar koji ih je čuvao, Najden skoči između kupova granja i začas pređe na drugu stranu granice i uđe u uvalu. Stražar je kasno zapucao. Zapucali su i susedni stražari, pucalo se kao u borbi. Žućko, pričao je očevidac, uplašen, samo je stajao na mestu i drhtao. Prekid pucnjave, pa još jedan rafal. Žićko više nije stajao na očišćenoj parceli. Predveče sa karaule stiže izveštaj da su zajedno bežali, nisu hteli da stanu na upozoravajuće pucnjeve, a posle, kada se ozbiljno pucalo, meci su pogodili samo Žućka, jer je bio sporiji od Najdena. „Tako je to, ubijmo nedužnog kada ne možemo pravog“, rekla mi je Olga na rastanku ispred mosta. Mada mi Olgine reči malo ublažiše bol za Žućkom, ipak u meni ostade da tinja osećaj krivice. Zašto sam ga pobedio? Mogao je  da ode u smrt bar kao pobednik. Uveče, dok sam pisao ove redove, nisam mogao da odvojim misli od njegovog okrvavljenog lica. Kakvo li je izgledalo kada su leteli mesci oko njega i u njega, da li je ostalo samo izbrazdano od mojih noktiju, ili su  ga meci potpuno unakazali? A ruke, jesu li bar one ostale čiste, neokrvavljene i gde ih je držao dok su meci sevali oko njega? Gde su mu misli tada bile? Dok je mirno slagao grane u kupove, da  li se setio naše borbe? Zašto je ostao da stoji? Mogao je da pođe za Najdenom. Dugo sam se ljutio na sebe, zašto sam bio njegov protivnik, na Najdena, na graničare, na ljude koji huškaju na bekstvo, pozivaju na mržnju, lažu u svoju korist, najzad, na sve što me okružuje. Jedini Žućko je bio ispravan, nedužan

Нема коментара:

Постави коментар


Časopis za umetnost i društvena pitanja