среда, 5. октобар 2011.

Marina Žebeljan: U bolnici

Rekla sam mu, nemoj me, Milutine, tako jako, dabome da sam mu rekla doktorka, pa nisam ni ja od juče. Ne kukam ja za puknutim rebrom, znam da je bilo slučajno.
On je, doktorka, dobar čovek. Nas je u porodici bilo sedmoro, nisu mnogo marili za mene. Isprosio me od pokojnog ćaće kad mi je bilo šesnaest. Kuću nam sazidao sa svojih devet prstiju(kažiprst isekla sečka sedamdeset treće), stoku okupio, onomad nerasta zaklali od 350 kila žive vage! Nije se žalio, da priznam, letela bi ponekad njegova osakaćena desnica, ali ja sam kriva sto je morao voditi kuma u kafanu na ručak, jerbo bi mi meso često zagorevalo prvih godina. Ja , doktorka, samo sedam razreda imam, a on je hvalio po komšiluku moje kolače i goblene. On je, doktorka, pošten covek. Nije dao na me kad me je brat na svadbi korio mladu, meso mu je moj Milutin ispod sise zarezao, ali to je sve doktorka. Izazvan je bio, njegov je jedini greh što lako plane. Decu sam vrednu i radnu izrodila sa njim, sve jedno drugom do uveta. Sina sam poslednjeg dala, za kceri nije mario, pa ipak je tešio i sebe i mene kad nam jedna preminu. Grube su ruke mom Milutinu, ko će mu zameriti sve pajtose i pevaljke sto mi prodjose kroz kucu?! Sekla im meze i rakije prinosila, posle sam imala miran san, i ja i deca. Nemojte ga dirati, nasega hranitelja! Kud ću, kako ću jadna ako ga odvedu? Zimnice će se moje uzeleti i svojih njiva. Biću bolja,doktorka, tiša, obecala sam i njemu. Volem ga ja iako me takao nije od kad sam pocela sedeti. Bilo je previše posla…Kad me možete, doktorka, kući pustiti, ko će njemu umornome zakuvati pileću supu kad završi sa stokom? Ko?

Нема коментара:

Постави коментар


Časopis za umetnost i društvena pitanja