понедељак, 17. јануар 2011.

Dragana Ranđelović: Hoćeš li me poljubiti kad pođem

Trnci u stomaku zatrepere svaki put kad osetim tvoj miris. Stojiš mi iza leđa i razgovaraš sa nevažnima i ja drhtim. Tvoj hrapav glas grebe me niz kičmu. Želim da se uzdržim i ne pogledam te, ali to je teško. Naposletku, sačekam da zastaneš i udahneš vazduh i blago se okrenem. Nezainteresovano. I, kao slučajno, pogledam u tvom pravcu. Pogled mi padne na pod, tvoje noge, struk, ruke i bradu. I oči. Nasmešiš se u mene. Očima. Da li si primetio?
Svanjava mi dan kada mi se hiljadu trnaca slije niz kičmu na tvoj osmeh. Ta napetost me i vodi kroz svaki dan. Ne želim da prekinem nit koja nas drži u nevidljivoj vezi. Kako li se ljubiš? Zamišljam ti gole ruke dok me grliš. Vidim pred sobom poljubac u vrat i milovanje pod jorganom dok veje sneg. Toplu supu ispred dva tanjira. Mirisne sapune iz luksuznih hotela. Toplu ruku u džepu tvog kaputa. I dodir obraza svako jutro pred posao.
Zadrhtim na svaki poziv od tebe. I čitam tvoje reči i po više puta. Podignute glave koračam ulicom i dišem duboko. Udišem vazduh očekivanja. Nameštam kosu, biram odeću, senku za oči, nakit. Hiljade ljudi čeka nekoga svog, a ja se trudim da me prvi prepoznaš. Nemarno sklanjam kosu sa lica. Slučajno vidim da mašeš. I dišem duboko dok ti prilazim. Ustaješ da me udostojiš. Pružaš mi ruku. Gledaš u oči. Smeješ mojim glupim rečima. Miluješ šolju i dodiruješ mi kosu. Znam šta me čeka.
Ulazimo u tvoj obični stan. Posmatram delove tvog života i dokaze da si svoj. Gledam slike u ramu, knjige na polici. Dodirujem keramičku figuru na komodi. Mamino letovanje u Opatiji. Pre mnogo godina. Klimam glavom. Kao da mi je to važno. Uobičajeno odbijam posluženje. Prilika da se pripremimo. Otresamo sa sebe svakodnevicu i spoljne zvuke. Umirujemo se. Gledamo se. Tek jedan tren…Bacamo odeću i kidamo meso. Padamo na pod, uzbuđeni. Svet ne postoji. Uzimamo se. Dajemo se. Žurimo ka cilju. Dahćemo kao životinje. Ne gledamo se u oči. Puštamo krike. Ceo sekund. I padamo. Oznojeni, zadihani, srećni. Puštamo da se svaki nerv smiri. Ćutimo. Jer to je kraj.
Nikada nisam volela da ležim na podu dnevne sobe. Svetlo dopire sa balkonskih vrata i pada na moje čelo. Gledam ti u oči pod senkom uličnog svetla i u tanke iglice tvoje brade. Mislim o večnosti ovog trenutka. Dan neće više svanuti. Ostaćemo i za hiljadu godina pod svetlošću ove ulične lampe. Ti, pospan i tužan, ja umorna, na ramenu tvoje biste. I ćutaćemo i tada.
Hoće li trenutak trajati i kad ti kažem da te volim? Podižem glavu da to pitam. Veliki mehur od sapunice raspršio se nad mojom glavom. Tvoje otvorene oči više nisu onako sive. Borice nad obrvama duboko urezuju misao u um. Ujedoh se za usnu.
Zveckaju šoljice u kuhinji. Tvoja majka čuva slatko na gornjoj polici. Ležim pod svetlošću ulične lampe i gledam u plafon. Ruke i telo odižu se od poda i više ne osećam da sam tu. Zazvonio je telefon. Zazujao lift. Postajem opet teža i vraćam se na pod. Upaljen TV. Pod je prašnjav. Hladan. I na njemu ne bi trebalo da se leži.
Davno iznošena majica i kratke pantalone znače da si u svojoj kući. Podižeš roletne da bi pustio svetlo i ja ustadoh naglo. Držim čaršav preko grudi. Ne mogu da se oblačim pred tobom. Polako ustajem do svoje odeće i čekam. Umorno čekam da čujem makar uzdah. Nema glasa od tebe. Srčeš grozno kafu i čačkaš uvo. Vičeš u telefon. I nijednom. Nijednom me nisi pogledao….
Ne volim slatku kafu. Ipak, ispijam je naglo, jer nemam vremena. Leđima okrenuta tvojoj masnoj bradi oblačim čarape, suknju i džemper. Vezujem kosu. Obuvam čizme. Ne gledajući te, pijem tvoju slatku kafu. Oblačim jaknu. Odlazim. Neću te više nikada pogledati u oči. I znam da me više nikada nećeš pogledati onako mazno. Nikada te više neću gledati od nogu. Niti ću primetiti tvoj miris. Neću ti se više ni nasmešiti kad te očešem u hodniku. I nikada više neću zadrhtati…. Hoćeš li me bar poljubiti kad pođem?

1 коментар:

  1. Odrzala si mi paznju kroz ceo tekst.
    Jako mi se svidja.
    Prava slika nekih realnih dana i nekih devojackih misli

    ОдговориИзбриши


Časopis za umetnost i društvena pitanja