недеља, 19. децембар 2010.

Dragana Ranđelović: Mazohista

  Da vam kažem, mada nerado o ovome govorim– tukao sam je zato što je ona to tražila od mene!
I još ću reći - nikada pre nje nisam udario ženu. Smatrao sam to ponižavajućim, za mene naravno, jer ako svojim autoritetom i ličnošću ne možeš vaspitavati, onda bar zadrži dostojanstvo. Udariti bilo kakvo živo biće za mene je bilo…. pa, blago rečeno – predaja. Tako kažeš sebi – ne umem! To rade nesposobni ljudi, slabići koji ne umeju da pokažu i zadrže stav, već posežu za najprimitivnijim sredstvima. Ja nisam takav. Zato nikada, ama baš nikada, nisam udario ni ženu, ni dete, niti kuče. Eto zašto me je ceo ovaj slučaj uznemirio.
Sve je počelo ubrzo nakon upoznavanja. Ona je bila konobarica u kafani u koju sam dolazio, a ja…. pa onaj ko je dolazio u kafanu u kojoj je ona bila konobarica. Bila je ćutljiva, gledala je preko šanka sitnim očima i blago se smešeći, navodila me na prljave misli. Nisam dugo znao na čemu sam, jer nije mnogo ni pričala, ali sam vremenom naučio da iz njenog pogleda shvatim šta zaista misli. Naša veza počela je normalno, kao i svaka veza. Nekoliko večeri smo se merkali, nekoliko dana izlazili, zatim nekoliko dana ljubili i napokon završili u krevetu. Još tada sam video da je u meni prepoznala saradnika za svoju nastranost. Videla je u meni da sam slab i naivan i da ću lako podleći njenim željama, sve da bih je zadržao.
Još sam za vreme prvog seksa primetio da voli grubosti. Javljala se samo kada je uštinem ili ugrizem, u ostalim situacijama samo je kao mrtva riba ležala poda mnom i ćutala. Nisam preterivao sa tim, ali ona je bila neumoljiva – njen je pogled govorio da se dosađuje. Nakon par meseci intenzivnog vođenja ljubavi, shvatio sam da je jedino batinama mogu dovoljno uzbuditi da doživi orgazam. Pristao sam. Uživanje u seksu za mene je jedna od životnih potreba, pa zašto ga nekome uskratiti, makar i bilo na takav način? Dok sam u početku bio nevešt i tek je ponekad šljepio po zadnjici, nakon nekoliko meseci već sam postao pravi profesionalac. Umeo sam da joj zavrnem bradavice, uštinem kožu, udarim šamar i po nekad, kada bi malo više popili i šutnem u stomak. Njeno uzdisanje i jaukanje govorilo bi mi da to radim dobro i vođenje ljubavi za mene je postalo radoznalo traganje za načinom na koji ću joj naneti bol.
Kad nismo vodili ljubav, nije pokazivala šta se između nas dešava. U društvu bismo se smejali, ljubili i grlili i svako bi za nas rekao da smo idealan par. U suštini to smo i bili, na pomalo uvrnut način, ali ko zna kako sve parovi žive? I svi se u društvu smeju, ljube i grle, zar ne? Tako smo nastavljali našu igru, na njeno i sve više i moje zadovoljstvo.
Ipak, dok bi sedeli u kafiću gledao bih u lice njenih drugarica i razmišljao - da li znaju? Skoro da sam mogao da vidim kako se smeju kada im priča kako sam joj sinoć nespretno zavrnuo ruku ili ugrizao za usnu, a onda joj one pričaju o svojim ljubavnicima, teške ruke i gladnih nasilja. U glavi bih premotavao film i sebi predstavljao trenutak u kojem zatajim pred voljenom, trenutak u kome me savlada strah i nemoć i trenutak u kome njen pogled izgubi sjaj pred očekivanim razočarenjem. Tada bih čvrsto sebi obećao da ću se sledeći put pripremiti i iz sebe izvući svaku mrvu agresije koja se, makar i dok sam bio samo plan moga oca i majke, nekako začela u mom mozgu. Pravdao sam sebe da je to samo ljubavni zanos i da kad se upale svetla u sobi, sve opet biti kao da smo prosečan par. Ni slutio nisam da parovi koji ovako počnu nikada nisu prosečni…..
Jednog popodneva, kada smo već uveliko bili MI, svratio sam kod nje na ručak. Spremila je supu, salatu i prženo meso. Ono što je na prvi pogled delovalo kao ručak iz snova ispostavilo se kao uslojanjena supa, prekisela salata i žilava konjska sedla. Gledala me je duboko u oči i molila da je udarim zbog užasa kojem me je izložila. I udario sam je. Njen pogled, pun zahvalnosti, pokazivao mi je da ne grešim i ruka mi je sama, sada ohrabrena, letela po njenom licu, glavi, leđima. Vrištala je, ali tako je volela. Nakon učinjenog čina, zgrožen nad njom i njenim sklonostima istrčao sam iz stana i danima se nisam vraćao. Kada smo se ponovo sreli, shvatio sam da nije uopšte ljuta na mene. Naprotiv. Kroz suze me je zagrlila i poljubila u znak zahvalnosti.
Tako sam počeo da je tučem i kada ne vodimo ljubav. Batine su se nizale sve više i više. Pomišljao bih ponekad da njima možda i nije zadovoljna, pa sam je tukao jače i češće, sve bojeći se da će naći boljeg ako zatajim. Dok je ležala na podu, na stomaku, izvila bi glavu i pogledala me u oči i u njima video bih izraz: „Tukli su me i bolji!“ i ja bih udarao jače i življe svuda po telu dok ne padnem preko nje od umora. I tada bi samo ustala i otišla, ne ostavivši mi nikakav znak da li joj se dopalo. Svaki put kada bih bio pored nje, strepeo bih da li je trenutak za to, jer njene želje bile su čudne. Već sam bio na ivici snaga kada sam joj, napokon, polomio vilicu, uplašen da neću uspeti da joj napravim ni jedan jedini prelom. I dok smo čekali hitnu pomoć, nije me ni udostojila pogledom, već je gledala u plafon, bledo i nezainteresovano, kao da želi da se pokaje što me je prisiljavala na takvo životinjsko ponašanje. Ja sam gledao u svoje ruke, uplašen od onoga što sam upravo pronašao u sebi.
Tako smo, valjda i raskinuli. Onako kako je ćuteći ušla u moj život, tako je iz njega, opet ćuteći, izašla. Nezahvalna i sebična, nije mi uputila ni SMS u kojem bi mi pokazala da joj znači moj trud i bacanje obraza pod đon. Ni ja nju nisam više zvao. Danima sam se kolebao da li da probam da je pozovem nazad ili da je pustim da nađe drugog siledžiju. U mislima sam preispitivao sebe i svoje animalne porive, bojeći se da će ta, neljudska i neprirodna snaga u meni, preovladati. U tim razmišljanjima, prošlo je neko vreme i videvši da se ne javlja, shvatio sam da više i nismo zajedno.
Gde je sada? Našla boljeg, valjda. I bolje je i za mene i za nju. Ja više ne mogu.  Pa nisam ni ja životinja! Nek’ ide s’ milim Bogom! Video sam je doduše sa jednim žgoljavkom. Sigurno ima 20 kila manje od nje. Misliš da je uspeo makar da joj „izbroji“ neko rebro? Kladim se da ni šamar ne ume čestito da pljusne. Ali ako. Takvog i zaslužuje.

O autorki: Rođena 1979. u Ćupriji. Završila i masterirala srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radi kao profesor srpskog jezika u školi.
Piše poeziju i prozu. Objavljivala stručne tekstove iz metodike nastave, poeziju za decu u časopisu "Gorocvet", priče na blogovima (Prozaonline, Kišobran, Pljuskovi....).
Živi i radi u Despotovcu.

Нема коментара:

Постави коментар


Časopis za umetnost i društvena pitanja