субота, 26. март 2011.

Milan Gromović: Lepo mi spavaj, pahuljo


 Pahuljo, upepeli se i tiho oslovi red -
Miruj, u smrti se sniva...


Lepo mi spavaj, pahuljo
Koja vodu o zemlju ljubiš
Lepo mi spavaj, pahuljo
Snom zapali stvaranje
Lepo mi spavaj, pahuljo
Daleka lepoto, Strađanko  §
Lepo mi spavaj, pahuljo
Lepo mi sanjaj, pahuljo
Lepo me miluj, pahuljo
Lepo nas oplači, paHuljo
Pahuljo vode, tuge i opomene
Pahuljo nade, bez sestre i brata.
Ej, sićušni mišiću
U malom zaigraj igru plemena
I snom zapali, miluj i pazi
Na zarđao potiljak,
Trag pogleda mrtvih
Priznaj da nisi iz čete nesabranih
Svitaca i jecaja jeseni na izmaku
¤   Života bez njegovog smisla.
Budi životinja pahuljna
Nosi veličanstvo duboko u nebu
Zadrži mali oblak kapi
Za hod, za stradanje, za užinu i pero
Podnesi izveštaj ljubavi,
Jer naša slova od milja su navika
I saglasja bestidnih suša.
¿

среда, 23. март 2011.

Jelena Radosavljević: Grad na LSD-u


Sedim na prozoru svoje sobe, gledam u zvezdano nebo. Napolju je hladno, pa svaki izdisaj izgleda kao beli oblak u koji ispisujem reči, svoje misli… Grad je na LSD-u. Iz svake sobe, svakog stana, svake kuće izlaze oblačići kao iz stripa. Sve su to nečije misli. Toliko toga da se pročita, ali koncetrišem se na boje koje izbijaju kao vatrometi.
U grudima kao da osecam da se budi crvena boja. Polako buja, buni se, izlazi iz mene. Na trenutak videh strah na mom licu, bez ogledala, bez odraza, samo sam videla van sebe. A onda me je sreća obasula i počela sam da pucan crvenu iz grudi.
Na nebu je mnogo boja uz moju crvenu, šaraju, igraju i prave nova sazvežđa barem na kratko. Ali onda su i kućice i zgrade krenule da svelte naizmenično, kao novogodišnja jelka, tako lepo, usklađeno, kao muzika. Kao da neko velikom rukom virtuozno svira klavir. Prosto prefektno, toliko perfektno da počinje da hipnotiše. Ljudi na ulicama počinju da igraju, nekontrolisano da se pomeraju kao da su opsednuti muzikom. Uz sve te boje, misli, sve izgleda kao ’80-te. Ali sve je tako uravnoteženo, pa izgleda kao raj u boji, u najnovijoj tehnologiji.
Pomislih bolje od ovoga ne može biti, sve je tako divno čak i vatromet gledam iz prvog reda, ali u tom trenutku prolazi beli balon pored mene, zbunih se, a onda mi nešto odvrati pažnju: nad celim gradom dižu se beli baloni. Brzo se uhvatih za njega, toliko brzo da nisam ni bila svesna da letim. Let uz balon, miran, lak, uravnotežen. Kao da je gravitacija nestala. Gledam ispod i dalje ljudi igraju, muzika ne prestaje da svira, sve i dalje svetli kako na tlu tako i na nebu, a ja kao da lebdim u neutralnom delu između. Toliko je magično da ledi reči u vazduhu, usporava rad organizma, ali pravi fabriku slatkiša u mozgu. Stoga dok pričam svoje misli naglas imam ukus čokolade u ustima. Zato ću svaku misao izreći jer jede mi se čokolada. 
Purpurna boja jednih grudi prošla je direktno kroz beli balon moj. Pukao je, konfete su izletele, a moj let ka zemlji bio je obložen jastucima. Purpurna boja obuhvatila je moje telo i dovela me do svojih grudi. Magično putovanje i uzbudljiv susret napravlo je leptire od moje kose koji su neprestano golicali moju maštu.
Nalazim se opet na prozoru sobe, ali ne svoje, već na prozoru dečka purpurne boje. Tako sedimo zajedno dok pravimo duge i gledamo čarobne ternutke koji se pružaju ovim  gradom, uživamo u momentu koji se širi dalje, i uživamo u svemu što nam ovaj LSD grad daje.

уторак, 15. март 2011.

Dragan Stodić: Slike

Prazne reči prazno zveče
u stomaku vuci ječe
u očima gladne slike
slike bede prevelike

Prazne oči prazno ištu
staru vatru u ognjištu
tinja vatra tinja trava
ko je budan sada spava

Prazne noge prazno idu
ne vide se u nevidu  
sakrila ih noćna tama
žena kuka posred rama

Prazna soba prazno blista
zarobljena pored kista
slike nema ni na zidu  
na put zadnji slike idu


O autoru: Dragan Stodić je pisac i publicista. Živi u Budvi i Požarevcu.

четвртак, 10. март 2011.

Dragana Ranđelović: Vesela bolest


Milioni kišnih kapi padaju mi na lice. Dižem glavu ka nebu, otvorenih usana i hvatam Božju vodu. Hladnoća mi reže grlo, ali ja se ne dam. Divlja priroda neće pobediti još jedan bačeni život.
Kažu – umirem. Zar ne umiremo svi? I gde je taj sat koji tiho otkucava. Danas ćeš možda popiti otrov, a sutra pasti od krvi što vri. Ne zna se, dragi moj, kad se umire. Ali ja znam da sada živim.
Začepilo me, pa ne mogu da dišem. Budim se u krevetu, oteklog grla. A ono steže, a i boli, pa kašljem, da isteram šljam. Nešto u tebi ima, vrišti mi prazni krevet u lice. Nad tim nemoćno sklapam ruke. Možda će nešto i naći, ako je moguće.
Ćutim dok pijem čaj sam, jer nemam kome reći. U redu, idem kod lekara, dosado božja! Ti sve najbolje znaš, prznico prćasta! Vrtim se u krug malenog stana, jer ona je svuda tu. I tišina je, kroz koju vidim nju.
Umorno u predsoblju gleda me pas. Mislim da veruje da vidi nas. A u stvari sam sam i pričam u zid. Pred ludilom svojim ni pred kim ne osećam stid. Razgovaram sa njom i vreme je stalo, pa šta? Imam bol i na njega imam pravo. Nije li zgodna ta moja mašta. Opet je moja i opet je tu. Putuj, prokleti svete, ne diraj u zidu mrlju. Moja je.
Sklapam ključeve ispred brave i mrmljam sebi u bradu. O, svete, kažem sebi dok zaglavljujem ključ, dočekaj me! Sad mi pruži krilo, sutra već ne treba nikom biti milo. Mislim na vreme koje je prošlo i buduće. Nešto mora proći. Ona ili ja tamo.
Merili su mi noge i ruke, odvijali zavrtnje mog malog organizma, ne bi li našli dokaz da je tu. I začudili što jeste. Vrteli glavom i tapšali me po ramenu. Našli neku loptu u mome raspevanom grlu. Loptu što raste i ne može se pobediti.
-         Vi ste, gospodine, na dobrom putu da umrete što pre.
-         Dobro, rekoh. Dajte mi dve karte….
Kiša pada u moje grlo, izdajničko i trulo. Hladim ga Božjom kišom, jer nije više za mene. Neka ga vade, briga me…. Ostaće mi duša, a ona najviše vredi u svetu novaca. Ja imam para, ali njima se ne mogu kupiti kifle. Njima plaćam muziku. Onu što pobesnele krošnje sviraju u jesenji suton i zrikavci pevaju kad svane dan. Moja duša košta.
Majka mi je uvek govorila – ne zaceljuju ljubavne rane. Grešiš, majko, toliko puta. Toliko je rana koje se ne daju zašiti. I šta je onda ovaj svet, ako jedna bolest ne vredi? Kažu – oprosti se sa svima. Sa kim? Ceo ovaj svet će mi nedostajati, a ja neću imati vremena da mu kažem – izvini…
Igraju se deca. Pružam im ruku. Nepoverenje ne daje pravo da se jave. Svet je ovaj krenuo na gore. Neću mu dočekati kraj. Pevam i zviždućem, jer ne gubim ništa. Mnogo je lakše kad tako postaviš stvari. Poljubiću najlepšu ružu i milovati najlepši cvet. Sve prolazi. Kao što će jednom i taj dan….
Dok odlazi, gledam joj u ravna leđa. Tanke noge i tanani struk. Zamiče za ugao i okreće se poslednji put. Besni vozač nije ni zakočio. Žureći, ko zna kuda, stezao je upravljač i grizao usnu. Nije ni primetio da je poletela. Kao leptir, kao sen.
Nije vredelo da je zovem. Crvena mrlja pod njenom glavom bila je jasna. Očiju uprtih u nebo, odletela je duša jednog sanjara. Poljubio sam joj usne poslednji put. Kao jagode, kapnule su sa njenog lica. Zadržao sam ih tako. Zaćutao. Plakao. Uzalud sam je zvao…
Jutro se uvek lomilo na sredini našeg stola u trpezariji. Valjda mu je tu mesto dok pijemo kafu. Sipam u njene mekane oči pogled zaljubljene budale. Ona se smeši u paru iz šoljice kafe.
-         Zauvek ću biti sa tobom – zakunem se.
-         Držim te za reč – odgovori mi.
Smejao sam se dok su govorili da odlazim. Gledao u snimke i njihova hladna lica. Klimao glavom i zabrinuto uzdisao. A u sebi se radovao. Video sam je, mekanu i dragu, kako mi maše iza ugla. I ja potrčah za njom. Na usnama mi kanuše opet one jagode i ja nesvesno oblizah se.
-         Gospodine, slušate li šta vam govorim?
Trže me slatka devojčica u belom mantilu. Soba je opet bila mračna, a preda mnom snimak grla koje gori.
-         Ne – odvratih zamišljeno. - Ja se radujem…


O autorki: Rođena 1979. u Ćupriji. Završila i masterirala srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radi kao profesor srpskog jezika u školi.
Piše poeziju i prozu. Objavljivala stručne tekstove iz metodike nastave, poeziju za decu u časopisu "Gorocvet", priče na blogovima (Prozaonline, Kišobran, Pljuskovi....).
Živi i radi u Despotovcu.


Časopis za umetnost i društvena pitanja